Na sve strane ovih dana razmilili se lokalni, a bogami i oni „ozgor“, političari. Predizborna kampanja za iduću kalesijsku vlast je u punom jeku. Frcaju rafalna obećanja i samouzdizanja: te mi smo ovo uradili za našu lijepu Kalesiju, te mi ćemo ovo uraditi za našu lijepu Kalesiju. Narod k'o narod, okuplja se na predizborne skupove, u transu – zatvorenih očiju i otvorenih usta sluša „lovce na fotelje i paušale“. I zasvira se i zapjeva. Neozbiljan čovjek bi pomislio: auuu, blago nama jes’ nam lijepo, a biće i još bolje. „Kalesijo, puna si mi cvijeća, polja ravna i zelena Spreča“.
A, kad zatvori usta i otvori oči, e ima narod šta i vidjeti – svojih ruku djelo! I svojih „lovaca na…“ Od pasa lutalica, ‘ma to su rojevi, kroz centar Kalesije ne može se proći. I van centra isto. Gomile smeća, na sve strane prljavština, jad i čemer. Bacaju se tone i tone raznog smeća: šume su pune, jarkovi krajputaši, polja također, pored pruge sve kamara do kamare. Potoci, rječice zatrpane smećem – više su kanalizacija, nego vodotoci. Spreča je posebna priča – regionalna deponija. Ovaj narod većeg neprijatelja nema – od samog sebe.
Ima i dobrih, svjesnih i savjesnih ljudi, naravno. E, baš takvi su pored regionalnog puta Kalesija – Sapna, u Hrvačićima, na svojoj zemlji, izgradili hajr česmu. Betonirali ljudi oko nje, stepenice betonske izlili. Pola ovdašnjeg dunjaluka tu sipa dobru pitku vodu. Dolaze i sa strane. Kanisteri se i kanisteri odnose, a nikad presušila nije. I korpu za otpatke dobri ljudi postavili. Ali, dođu neljudi i sve pokvare, popljuju. Baš tu, na tu dženetsku hajr česmu, dovoze i istresaju smeće. Pored pune korpe za otpatke vreće su stare odjeće, vatiranih uložaka, plastike, stakla…nema šta nema. Fuj! Pa kakvi su to, ljudi, zaboga!?
A sa okićenih predizbornih bina odjekuje: „Kalesija će, ako Bog da, bit’ k'o Švicarska“. Hoće, hoće. Ojhaha!
