Pedijatrijska služba u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku radi sa 40 posto kapaciteta, upozorila je prof. dr. Fahrija Skokić, predsjednica Udruženja pedijatara BiH, napominjući kako je “pet do 12” i krajnje vrijeme da nadležne vlasti zaustave dalji odliv ovog medicinskog kadra.
Više je razloga koji su doprinijeli tome, najvažniji je što se godinama unazad, prema riječima Skokić, na pravilan način nisu planirale i provodile specijalizacije. Osim toga, veliki broj kolega je, dodaje predsjednica Udruženja, u potrazi za boljim plaćama i uvjetima rada otišao iz BiH.
Nisu planirali specijalizacije
– U proteklih nekoliko godina mnoge kolege otišle su u penziju, a da to niko od nadležnih vlasti nije mislio da će pedijatar sa navršenih 65 godina zaključiti svoj radni vijek. Na to su trebali misliti i adekvatno odgovoriti planiranim specijalizacijama. No to niko nije uradio, pa je loša situacija sa brojem pedijatara postala još gora. Ako vam u jednoj godini u penziju odlaze četiri pedijatra, onda su nadležni morali četiri godine ranije četiri ljekara poslati na specijalizaciju – ističe Skokić.
Smatra kako je i porodična medicina napravila pometnju.
– Ružno mi je pričati na tu temu jer će ispasti da imam nešto protiv kolega, ali moram kazati da njihova edukacija od šest mjeseci iz pedijatrije (toliko traju edukacije i iz svih drugih oblasti medicine) ne može zadovoljiti potrebe djeteta. Oni sami priznaju da nisu kompetentni u liječenju djece, a ono što je najvažnije jeste da svaki mališan zaslužuje pregled pedijatra, a ne pregled općeg ili ljekara porodične medicine. Zbog toga je toliki pritisak na tercijarni nivo zdravstvene zaštite jer je najlakše napisati uputnicu – kazala je naša sagovornica.
Onaj ko išta zna o ovoj grani medicine, jasno mu je da je pedijatrija prilično zahtjevna, teška, iziskuje puno truda i napora kroz školovanje. Zbog toga, kako kaže Skokić, mnogi bježe od specijalizacije koja traje četiri godine. No prije toga moraju se steći uvjeti za specijalizaciju.
– To je nekad bilo dvije, sada je smanjeno na godinu. Ali je nakon toga pitanje hoćete li dobiti specijalizaciju jer postoje ljudi koji četiri-pet godina čekaju na to jer jednostavno nije planirana. Upravo to je najbolji pokazatelj kako se kod nas neplanski radi. Nakon specijalizacije, ljekar treba završiti jednu oblast jer je pedijatrija široka i obuhvata liječenje novorođenčeta do 18 godina. Nije isti gastrointestinalni probavni sistem kod 12-godišnjaka i djeteta od jedne godine. Dakle, dobro je usmjeriti se na jednu oblast pedijatrije i u njoj uraditi najbolje što se može. Sve to naravno zahtijeva godine školovanja.
Kaže kako je i studentima previše pušteno na volju da biraju.
– Kad smo u ovakvoj situaciji da nam u državi fali 60 posto pedijatara, onda se sistem vodi potrebom, odlukama, putem kojim se definiše i razvija sistem zdravstva, a ne time “hoću-neću”! Ne možemo imati toliku navalu na specijalizacije iz jedne grane medicine, a s druge strane nemati nikoga tamo gdje je insuficijentno. Da li je ikome jasno da djeca čine četvrtinu stanovništva i zbog toga bi pedijatara trebalo biti više nego svih specijalnosti zajedno.
Nedostatku ljekara doprinijeli su, dodaje Skokić, i odlasaci kolega u druge, najčešće zemlje Evropske unije, a razlog su bolje plaće i uvjeti rada.
– Plaća pedijatra u BiH sigurno nije veća od 2.000 KM, što je smiješno i porediti sa primanjima njihovih kolega u zemljama regije i EU-a. Nažalost, mi nismo svjesni šta radimo jer bukvalno školovanog i iskusnog specijalistu poklonimo drugome.
Neko je zaboravio na djecu
Prema federalnim normativima propisano je da jedan pedijatar liječi 1.000 djece, što je puno, kaže Skokić.
– Ogroman je pritisak na pedijatre koji su ponajviše izloženi medijskom linču. Međutim, vi kada dnevno u ordinaciji imate 60 djece, normalno je da vam se desi greška. Druga stvar je što u tom silnom poslu nikako ne stižemo da radimo na prevenciji sa kojom se puno postiže. Dobra edukacija majke, uopće roditelja i zdrav način života sprečavaju bolest, a o tome niko ne razmišlja. Nekada je postojala opća, pa specijalizacija iz pedijatrije za školsku djecu i socijalnu medicinu. Sad kolege sa infektivnih klinika, koji specijaliziraju infektivne bolesti u okviru svoje specijalizacije nemaju pedijatrije kao da djeca nikada neće oboljeti od infektivne bolesti. Neko je zaista, blago rečeno, zaboravio na djecu.
Kaže kako bi Udruženje i kolege i učinili nešto da se zaustavi odliv kadra, ali da se bez federalnog ministra zdravstva, kojeg godinama nema, ne može ništa.
– U maju će biti Šesti kongres pedijatara na kojem ćemo se posebno osvrnuti na ovu problematiku. Domovi zdravlja moraju imati pedijatre, o klinikama je suvišno bilo šta reći, a mi smo u situaciji da ih nemamo. Mora se pod hitno sjesti za sto i napraviti plan barem za narednih 10 godina. Uporno pričaju da se smanjuje broj djece, ali pitam – koliko gubimo djece? Javljaju se nove bolesti sa kojima se i pedijatri prvi put susreću. Potrebni su nam programi za te bolesti. Ovo što nas ima ne možemo stići ni akutna stanja uraditi – naglasila je Skokić.
