Rokalesija – balada o Hariju i Ćiri

Početak sedamdesetih. Ćiro je bio najbrži među nama. Kod Gajine trafike bi izuo klompe i rekao – ko će da se trka do raskršća u pet banki? Oni koji bi mislili da su brži ostali bi bez pet banki. Ćiro bi već u startu usitnio nožicama i ostavljao bi suparnika po desetak metara iza sebe. Onizak i jak kao zemlja. Nije volio školu. Jednom ga je majka na silu uvukla u školsko dvorište kroz malu kapiju koja je bila predviđena samo za nastavnike. Opirao se rukama i nogama.

U petom razredu smo išli u isto odjeljenje. Razredni nam je bio nastavnik ruskog, ogroman Hercegovac nepomičnog izraza lica. Ćiro je jednom zakasnio na čas ruskog. Žvakao je nešto i kroz zalogaj je pokušao da objasni kašnjenje. Nastavnik je uzeo dnevnik i tresnuo njime Ćiru po glavi. Djevojčice iz prvih klupa su užasnute kriknule jer je Ćiri iz usta štrcnula tamna tečnost. To nije bila krv, već čokolada. Ćiro nije htio da sjedne na mjesto. Put kroz klupe do vrata prepriječio mu je nastavnik. Bio je početak ljeta. Učionica u prizemlju, otvoren prozor. Čuveno munjevito kretanje nožica. I Ćiro je već bio na prozorskoj dasci, a zatim je nestao iza nje, kao da je glavni lik na nekoj uramljenoj slici pobjegao iz okvira. Nastavnik je ostao da zuri u tu prazninu.

Goran Ikić Ćiro (1962-2021) , april 2019. u Kalesiji (Bosna i Hercegovina)
Goran Ikić Ćiro (1962-2021) , april 2019. u Kalesiji (Bosna i Hercegovina)foto: D. Dedović

Ratar, čuvar, lav

Harija sam takođe upoznao u školi. U stvari, zvao se Haris, a jedno od značenja njegovog imena bilo je – lav. I on je bio moja generacija. Za razliku od Ćire, koji je živio u kući tamo gdje je makadamski put iz Tuzle prelazio u nekoliko stotina metara asfalta, u područje koje smo zvali Centar, Hari je bio iz obližnjeg sela koje se polako stapalo sa varošicom, kolebajući se između sela i grada. U tom predgrađu sam živio i ja prije nego što ću se preseliti u novi opštinski stančić iznad kancelarije mjesnih geometara.

Hari je oduvijek bio oran za šalu. Njegov stariji brat Hero još više. Jednom sam se vraćao iz škole, Hero je išao iza mene. Izvadio je jaja iz džepa i zavitlao ih prema mojim crnim, gumenim čizmama. Žumance je klizilo niz gumu da bi obojilo baru na makadamskom drumu. Heri je to bilo smiješno, ali ga je njegov mlađi brat Hari oslovio molećivo i ljutito u isti mah: “Nemoj, Hero, matere ti. To mi je drug!”. Hero me više nije dirao.

Ploče, mnogo ploča

Kada sam pošao u tuzlansku gimnaziju izgubio sam ih pomalo iz vida. Ćiru bih ponekad zatekao kod Krušca, koji je imao gajbu pored ambulante, a roditelji su mu radili u Njemačkoj. Tamo bismo slušali ploče do iznemoglosti. Neke od njih je donosio Ćiro, pozajmljujući ih iz zbirke starijeg brata, osiječkog studenta. Neke je Krušac nabavljao u Njemačkoj. A neke sam nabavljao ja u prodavnici ploča na tuzlanskom Bulevaru.

Slušali smo stvari poput This Flight Tonight benda Nazareth, ili Stairway to Heaven Led Zeppelina, energetske bombe kao što je Smoke on the Wather, ili Paranoid. Češće od drugih puštali smo Lady In Black.

Oko ove misteriozne Dame u crnom raspredale su se rok legende. U engleskoj varoši Čeltnam se prije sto godina navodno prikazala dvadesetorici muškaraca, i to svakom ponaosob, a svi su je isto opisali! Kamiondžije u Teksasu je i danas ponekad ugledaju dok noću tutnje niz Highway 281, blijedu ljepoticu sa užetom u ruci, tužnu nevjestu španskog veleposjednika. Nju je taj impotentni ljubomorko optužio da ga vara pa ju je kod mjesta Alis objesio na jedno drvo koje sve do danas lista crnim lišćem.

Bend

Jednom smo se na periferiji našli u štali koju je Ilija, još jedan školski drug iz Osnovne škole Slobodan Bajić – Pajo, preuredio u diskoteku. Tu je osnovan bend. Imao je dva imena. Dolar ili Živi zid. Ćiro je zauzeo poziciju bubnjara. Ostalo je samo da nabavimo instrumente i da naučimo da sviramo.

Tog ljeta smo otišli na pridunavske plantaže kod Beograda. Poljoprivredna gazdinstva su dobro plaćala radnike na ljetini. Crnčili smo i pare stavljali na gomilu. Poslije dva mjeseca zaključili smo da ih imamo dovoljno. Otišli smo u beogradsku prodavnicu muzičkih instrumenata i pokazali radniku crveni komplet bubnjeva u izlogu. Nosili smo ih u kutijama do autobusa koji nas je preko Pančevačkog mosta odvezao nazad, do poljoprivrednog dobra na kojem smo radili. U spavaonici, pred okupljenim sezoncima, izvadili smo bubnjeve iz kutija. Ćiro je sjeo za njih. Pošto je bio ljevoruk morao je da promijeni raspored doboša kao u ogledalu. Njegov prvi udarac u činelu, negdje između Ovče, Borče i Kovilova, označio je početak epohe roka u bosanskoj varošici Kalesiji. To je mogla biti 1979.

Tuzlanka

Harija sam osamdesetih viđao za šankom samostalne ugostiteljske radnje Tuzlanka. Stalno krcata radnja je bila uspješna mješavina aščinice, kafea i pivnice. Šanker Hari je bio vječito nasmijan. Tih godina smo na neki način postali kolege, jer je bio frontmen drugog po redu kalesijskog benda – Kamena glava. Za razliku od mog benda, iza njih je ostao i poneki snimak. Sjećam se kao kroz maglu jedne njihove stvari. Vršljam po youtubu i podsjećam se. Uz naprsli Harijev glas uživo je to zvučalo mnogo reskije.

Prisjetim se da je Ćiro u domu kulture u jednom od okolnih mjesta otpjevao Lady in Black uz pratnju tamošnjih rokera. Te večeri je na brzinu prekomandovan u pjevača. Nije znao engleski, ali je riječi znao napamet. Imao je sunčane naočare i kožnu jaknu – volim da ga se sjećam takvog.

Haris Huremović (1962-2021)
Haris Huremović (1962-2021) foto: Printscreen YouTube

Smrt rokenrola

Rat će početkom devedesetih ukinuti sve vrste civilnih snova, pa i onaj o rokenrolu. Ćiro je bio Srbin, ali je ostao u većinski muslimanskoj Kalesiji. Bio je jedan od rijetkih nemuslimana u Sprečanskoj dolini koji je na uniformi nosio oznake Armije BiH. Poslije rata se iz Tuzle u Kalesiju vratila moja majka, a ja sam počeo da je posjećujem. Tom prilikom sam sretao mnoge ljude čiji su likovi i imena bili zapisani negdje na mojoj unutrašnjoj mapi detinjstva.

Prvo sam sreo Ćiru. On mi je ispričao da je u svom poslijeratnom životu postao suprug i otac. Da je zaradio nekoliko padova sa svog motocikla ČZ, dva srčana udara i poneki bajpas.

Jednom prilikom u samoposluzi sam vidio Harija. Pitao sam ga da li me prepoznaje. Dugo me je gledao, oklijevao je. Prošlo je dvije decenije. Onda smo se zagrlili kao da smo se probudili iz dugog, ružnog sna.

Privremeno vaskrsnuće

Hari je u Ulici žrtava srebrničkog genocida imao kafanicu koja još nije imala ni tablu. Pozvao me je da tamo dođem sjutradan. I došao sam. Poslijepodne, kada su se gosti razrijedili, za stolom smo se našli Ćiro, Hari, Cicko i ja. Cicko je takođe lik iz našeg doba – imao je glumačkog dara, bio je nizak i nosat. Hari je za posljednjim gostom zaključao vrata. Najprije je Cicko umočio prste u pepeljaru i sebi nacrtao Hitlerove brčiće. Imitirao je Hitlerovu histeriju, a umjesto mase zavedenih Njemaca publika smo mu bili nas trojica, nasmijani do suza.

Nazdravljali smo podižući uvis flašice tuzlanskog piva. Onda je Hari rekao – hoćemo li? Ćiro je uzeo poslužavnik i upotrijebio ga kao def. Hari je njihanjem hvatao ritam. I onda je glasom nevjerovatno sličnim glasu Alena Islamovića zapjevao:

Negdje u tvome adresaru pod slovom B je moje ime prekriži ga noćas i stavi krst pepela i krst tišine…

Svi smo prihvatili. Bio je to trenutak kada je mrtvi kalesijski rokenrol za trenutak vaskrsnuo. Udarali smo dlan o dlan, dnom pivskih flaša o sto…

Sanjao sam, e kako ulaziš u moju pjesmu / ulaziš prosto ko u svoju baštu pod pazuh dolijeću ti lastavice / ja pjevam, bijela mi krila rastu

To je trajalo nekoliko minuta. Hari je onda sve otpjevao još jednom. I još jednom. Nismo htjeli da prestane. Kao da smo znali da ovaj priručni bend, sastavljen od veterana, poslije ovog lijenog, toplog popodneva više nikada neće nastupiti u istom sastavu. Kao da je Bregovićeva pjesma posljednje što nam je dato od zajedničke radosti.

Rockalesija

Poslije su došle još neke godine, pandemija, nismo se javljali jedni drugima. Prije nekoliko dana prvo me je žacnula objava na društvenim mrežama da je umro Hari. Samo neki dan poslije toga zatekla me je vijest i o tome da je Ćiro zauvijek otišao da drži ritam nebeskim horovima. Obojica su sada negdje, gdje je rokenrol živ. Tamo ih je zauvijek odvela Lady in Black.

Nadam se da već osnivaju rajski bend Rockalesija. I neka ne primaju ni anđele ni meleke da sviraju sa njima. Prije ili kasnije ćemo se pridružiti i svi mi, sa bijelim gitarama kakve nismo imali za života.

Ćiro se, u to sam siguran, druži sa Džonom Bonemom. Obojica imaju po raskošan srebrnkasti komplet bubnjeva Ludwig. Ne razgovaraju, već se nadbubnjavaju. Ćiro ima i najbolji pribor za pecanje – jer nisam znao ni jednog čovjeka koji bi radije izgovarao rečenicu: “Idem u ribe”. Nebeska Spreča je ljepša od Neretve. A Hari prilazi pozlaćenom mikrofonu Shure 55S , baš onakvom u kakav je disao Elvis Prislii lavlje pušta glas, kao nikada do tada:

Ja pjevam, bijela mi krila rastu A više me ne boli

I zaista, drugari moji, vidim kako vašim dobrim dušama rastu krila. Rock never dies. Ostaću ovdje još neko vrijeme, da zabilježim kako smo davno, davno, svi bili smrtni djelići jedne besmrtne priče.

(Dragan Dedović/Deutsche Welle Beograd)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

%d blogeri kao ovaj: