Kalesijski maneken prvi u Jugi nosio cipele s visokom petom

Malo ko u Kalesiji, bar među starijima, ne zna za Saliha Zahirovića Sonju. Najviše ga poznaju kao zaljubljenika u fudbal i velikog navijača nekadašnjeg kalesijskog FK Jedinstvo  (danas FK Bosna), koji nije propuštao nijednu utakmicu svog kluba. I kada je živio u Hrvatskoj i Njemačkoj, svakog vikenda je obavezno dolazio na utakmice, ne žaleći pare za put, jer su utakmice za njega i njegovu raju, kako kaže, bile prave fešte.

Sam u autobusu 

Znao je Sonja, kako ga svi zovu, napraviti štimung dovodeći svirače na stadion, koje je, naravno, plaćao iz svog džepa. I ne samo to, često je znao angažirati sve taksiste da voze igrače i navijače na utakmicu. Jednom je platio tri autobusa za odlazak na utakmicu – u jednom autobusu su bili igrači Jedinstva, u drugom navijači, a u trećem sam on – Sonja.

No, nije sve u životu Saliha Zahirovića Sonje bilo gatko, pogotovo ne u početku. Naime, četiri brata su mu nastradala i jedan hodža je rekao njegovoj majci da se, ako misli da sačuva petog sina, mora odseliti iz Kalesije. Tako su počele Zahirovićeve putešestvije. Obreo se u Hrvatskoj, u Rijeci, gdje je radio u brodogradilištu “Viktor Lenac”. Volio se lijepo oblačiti. Prvi je, kako kaže, u bivšoj Jugoslaviji počeo nositi špicaste cipele s visokom petom.

Prijateljica iz Varaždina tada ga je odvela u Tvornicu konfekcija “Varteks” i predstavila ga direktoru kao novog manekena.

Prvi disko 

– Ja nisam ni znao za to. Ona me je dovela do direktora i predstavila. On mi je rekao da malo prošetam pred njim gore-dole i, kad me je vidio, rekao da je OK, da mogu biti njihov top-model. Često smo održavali revije na kojima sam reklamirao njihova odijela. Na brodovima sam reklamirao ljetnu odjeću za plažu, kratke hlače, ljetne majice – govori nam danas 65-godišnjih Salih Zahirović.

Ubrzo je ušao u društvo poznatih. Družio se s Ivicom Šerfezijem, Ibricom Jusićem, Terezom Kesovijom, Arsenom Dedićem, Mišom Kovačem…

Kao maneken, reklamirao je i odijela “Teteksa” iz Tetova. U Tetovu se zaljubio u Albanku, koja je radila u banci.

– Došao sam u banku da razmijenim marke i, kad sam je vidio, bio sam gotov, odmah sam se zaljubio. Nekoliko dana uzastopno dolazio sam u banku i mijenjao novčanice samo da bih nekako stupio u kontakt s njom. Na kraju mi je to i uspjelo. Riješio sam da je povedem sa sobom u Kalesiju. Kada sam je povezao, njena braća su me jurila do Beograda. Da su me stigli, ubili bi me. Srećom pa nisu, uspio sam da je dovedem u Kalesiju – prisjeća se Zahirović ljubavne epizode iz svog života.

Sonja je svirao gitaru. Prvi je u Kalesiji otvorio disko. Pored kuće ima manji sportsko-rekreativni centar s bazenom.

Sonja danas živi penzionerske dane. Zbog lošijeg zdravlja, rijetko ide na utakmice, ali se može vidjeti na kalesijskim ulicama. Još voli da se lijepo obuče. Kada šeta kalesijskim ulicama, kao da šeta modnim pistama.

Uz kahvu u nekom od kalesijskih lokala, sa prijateljima evocira uspomene na prijeratna vremena. Salihov sin Enis Zahirović bio je odličan fudbaler. Osim za kalesijsku  Bosnu, igrao je i za vinkovačku Cibaliju i tuzlansku Slobodu. Nastupao je i za mladu reprezentaciju BiH, a danas radi kao trener u Njemačkoj.

F. SINANOVIĆ / Dnevni avaz

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

%d blogeri kao ovaj: