Hujdurović: Od desetkaša tuzlanskog PMF-a do dekana FAMNIT-a u Kopru

Rođen je, kaže, u Zenici pet godina uoči agresije, ali je odrastao u mjestu Sarači na kalesijskoj općini odakle i potiče njegova familija.

S ponosom ističe kako je osnovnu školu završio u Kalesiji, u selu Rainci Gornji, a potom krenuo u Gimnaziju „Meša Selimović“ koja je  je u svojih više od stotinu godina postojanja iznjedrila velika imena nauke i umjetnosti koji i danas u svijetu, na najčasniji način, pronose ime Bosne i Hercetgovine.

Njegova skromnost teško ga je natjerala da prizna kako je kao student Prirodno matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, studij matematike, okončao sa prosječnom ocjenom 10.

Riječ je o matematičaru prof. dr. Ademiru Hujduroviću, još jednom bosanskom biseru koji svoju naučnu i akademsku veličinu godinama verificira u zemljama Evrope i svijeta.

Talenat za matematiku, priča, pokazao je u najranijem djetinjstvu, tako da je, i prije nego što je krenuo u školu, volio rješavati  matematičke zagonetke.

„Roditelji se sjećaju kako sam ponekad, starijoj sestri, znao  pronaći grešku u domaćoj zadaći iz matematike, iako nisam bio još krenuo u školu. U svim ostalim predmetima, naravno, sestra je  pomagala meni.

Moj nastavnik matematike u osnovnoj školi, Muhamed Šmigalović, bio je veoma posvećen radu sa talentiranim učenicima, i u velikoj mjeri je zaslužan mom daljem razvoju talenata za matematiku.

Opet, Besim Šahbegović, moj profesor matematike u Gimnaziji, u kojoj sam pohađao matematičko-informatički smjer, svoje veliko znanje i iskustvo prenosio je na svoje učenike, što me je uveliko motiviralo.

Uz profesore, često su nam pripreme za takmičenje održavali i uspješni takmičari iz prethodnih generacija. Za nas srednjoškolce je bila velika čast da nam je pripreme za takmičenje u to vrijeme držao i Mahir Hadžić, jedan od, trenutno najuspješnijih matematičara porijeklom iz BiH, koji nam je kroz svoj lični primjer pokazivao kako se vrijednim radom može doći do uspjeha. Sve je to i meni i drugim zaljubljenicima u matematiku bio dodatni motiv za stjecanjem znanja“.

Kaže da se nakon srednje škole dvoumio između studija matematike i studija elektrotehnike. Ističe kako ga je prof. dr. Mehmed Nurkanović sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Tuzli, kojega je poznavao sa matematičkih takmičenja, nagovarao da se odluči za studij matematike.

I nije se pokajao, veli.

„Nakon prve godine studija, kada sam ispite položio u prvom roku sa ocjenom 10, shvatio sam  da bih, možda, i mogao završiti fakultet sa svim desetkama, što se i dogodilo“,  priča dr. Hujdurović.

Upravo su ga njegova postignuća na dodiplomskom studiju, a na nagovor tadašnjeg dekana PMF-a u Tuzli dr. Fehima Dedagića  „preporučila“ da svoju akademsku karijeru nastavi van BiH.

Kao mladi istraživač, odmah je primljen na Fakultet za matematiku, naravoslovje i informacijske tehnologije Univerziteta Primorska (UP FAMNIT) u Kopru u Sloveniji, na kome je, pod mentorstvom prof. dr. Dragana Marušića, doktorirao 2013.godine, tačnije u svojoj 26. godini života.

Na istom fakultetu odmah mu je ponuđena pozicija docenta, da bi, zahvaljujući svojim naučnim postignućima, 2019. godine bio izabran za dekana istog fakulteta.  

„Moja naučna oblast je algebarska teorija grafova, područje koje je na presjeku kombinatorike i algebre. Kada govorimo o grafovima u tom kontekstu, možda bi bilo lakše shvatiti kada bi umjesto termina „graf“ koristili  termin „mreža“, tačnije – objekat sastavljen od čvorova i veza među njima.

Primjere grafova možemo naći svuda oko nas, od putne mreže između gradova, vodovodne mreže, mreže telekomunikacijskih signala i slično. Često su za primjenu zanimljivi grafovi odnosno mreže koje imaju određenu simetriju, jer je i u prirodi simetrija svuda zastupljena.

U mojim istraživanjima se uglavnom bavim proučavanjima određenih simetričnih osobina grafova. Na Univerzi na Primorskem imamo jedan od najjačih svjetskih centara za područje algebarske teorije grafova. 

Sarađujemo sa kolegama u cijelom svijetu, ponajviše u Australiji, Novom Zelandu, Kini i Americi. To su destinacije na kojima, u okviru naučno-istraživačke saradnje nerjetko boravim.

Baviti se naučnim istraživanjima, posebno u oblasti matematike, je polje koje vam pruža neiscrpno znanje, ali i naučne mogućnosti“.

Na pitanje da li je ikada razmišljao da, obzirom na naučnu reputaciju, akademski status i stečena znanja, sve to  „donese“ na neki od univerziteta u BiH, dr. Hujdurović navodi da je to bila njegova davnašnja želja, ali da su, nažalost, okolnosti o kojima nerado govori, odlučile da ostane u Sloveniji.

„Nakon doktorata imao sam veliku želju da se vratim u BiH. Od kolega sa odsjeka za matematiku na PMF-u u Tuzli sam dobio informacije da su oni jako zainteresirani za moj povratak.

Savjetovali su mi da prvo nostrificiram diplomu svog doktorata u BiH, jer bez nostrificirane diplome zaposlenje neće biti moguće.

Sa druge strane, na fakultetu u Kopru su također bili veoma zainteresirani da me zadrže, i odmah su mi nudili zaposlenje, koje sam, u prvi mah odbio, ubijeđen da se vraćam u BiH. 

A onda su se ispriječili neki novi „administrativni razlozi“, iz kojih  sam shvatio da, zapravo, od strane tadašnjeg vodstva PMF-a ne postoji dovoljan interes za mojim povratkom.

Na kraju sam ostao u Kopru“.

Ademir je danas, sa kolegama na PMF-u u Tuzli u stalnom kontaktu. Sa  profesorom Vedadom Pašićem na fakultetu, vodi bilateralni istraživački projekat između Slovenije i BiH.

I druge njegove kolege, kaže, sa FAMNIT-a, također, imaju slične projekte sa kolegama iz Tuzle, Zenice i Sarajeva.

„Nauka je takva – za nju ne postoje granice država, postoji samo potreba za znanjem, istraživanjem i saradnjom sa onim koji se naukom bave“, navodi.    

Možda, na prvi pogled, objašnjava dr. Hujdurović, djeluje neobično da neko ko je došao iz BiH, i to vrlo mlad, postane dekan fakulteta u drugoj zemlji. 

No, činjenica da je FAMNIT, kaže, vodeća obrazovna ustanova u Sloveniji na polju internacionalizacije obrazovanja, to ne treba čuditi.

„Skoro 30% zaposlenih na našem Univerzitetu dolazi iz inostranstva, a oko 40% studenata su iz drugih država. Naši studijski programi matematike, informatike, bioinformatike, nauke o podacima se izvode na engleskom jeziku“.

Tokom godina, među studentima Univerziteta Primorska, pa i na fakultetu na kome je trenutno dekan, našao se i značajan broj studenata iz BiH.

Neki od njih su danas priznati naučnici i stručnjaci na raznim  evropskim univerzitetima, institutima itd.

Kaže da prati situaciju u Bosni i Hercegovini, te na polju nauke sarađuje sa kolegama.

„Želio bih da BiH napreduje u svakom smislu, ali.. Ništa nije moguće promijeniti preko noći, niti trenutno postoji formula pomoću koje bi se stvari mogle tek tako mjenjati na bolje.

Naravno da me najviše zanima napredak u nauci i obrazovanju. Prva stvar koja mi se čini neophodnom je da se poveća obim sredstava koji se izdvajaju za naučno-istraživačku djelatnost, na svim nivoima vlasti u BiH.

U Sloveniji je, naprimjer, ovih dana usvojen novi Zakon o naučno-istraživačkoj djelatnosti, kojim se država obavezuje da će u naredne četiri godine udvostručiti ulaganja u naučno-istraživačku djelatnost.

Iako je i u Sloveniji velika podijeljenost među političkim opcijama, taj zakon je dobio 100% podršku svih parlamentarnih stranaka. 

Aktivnu ulogu u samoj pripremi tog zakona je imala akademska zajednica Slovenije“, ističe Hujdurović.

Uvjeren je da je nešto slično moguće napraviti i u BiH, i, umjesto prazne nacionalne priče i međusobnog optuživanja, u saradnji sa akademskom zajednicom napravi da se napravi zakonski okvir kojim bi se poboljšao  status naučno-istraživačke djelatnosti u zemlji.  Povećanjem obima ulaganja u nauku, kaže, država bi imala višestruku korist, posebno, što bi to bila omogućnost zadržavanja talentiranih mladih osoba, kao i povratak iz svijeta  naučnika porijeklom iz BiH.

Kao osobu koja je u potpunosti posvećena unapređenju standarda u obrazovanju, dr. Hujdurović s posebnim zanimanjem prati stanje  u akademskoj zajednici u BiH.  

„Vrlo važno je da se visoko obrazovanje sistemski uredi na nivou države, postavljajem minimalnih standarda koje moraju ispunjavati visokoškosle ustanove, kao i samo akademsko osoblje na tim ustanovama.

Imamo velik broj privatnih fakulteta, među kojima su neki kvalitetni, ali i velik broj onih  koji u ozbiljnoj državi ne bi mogli ispunjavati minimalne uslove da bi bili akreditirani kao visokoškolska ustanova.

S druge strane, problemi sigurno postoje i na državnim fakultetima, tako da bi za sve morali postaviti jedinstvene standarde koje neko mora ispunjavati da bi mogao biti predavač na fakultetu.

U tom pogledu nije potrebno izmišljati toplu vodu, dovoljno je da se pogledaju minimalni standardi koji su, naprimjer, na snazi u Hrvatskoj ili Sloveniji, gdje se zahtjeva objavljanje određenog broja naučnih radova u časopisima koji su uključeni u relevantne međunarodne baze, gostovanje na međunarodnim visokoškolskim ustanovama i slično“.

Ademir Hujdurović danas je porodičan čovjek. 

Univerzitet na kome radi omogućio mu je, kaže, sve uslove da bi svoje znanje i rad mogao primjeniti kako to zahtjevaju najviši standardi akademske zajednice.

Zasada ne razmišlja o vraćanju u BiH, ali, kaže, stalno razmišlja kako sa svoje strane doprinjeti da se neke stvari u procesu obrazovanja u zemlji njegovog rođenja, promjene na bolje.  

Nerjetko na fakultetu čiji je dekan studij upisuju mladi Bosanci i Hercegovci. Svi su oni, mahom, dobri studenti, vrijedni i ambiciozni, što ga posebno raduje.

„Odlazak mladih Bosanaca i Hercegovaca u inostranstvo na usavršavanje samo po sebi ne mora biti nešto negativno, i to je normalna pojava. Čak šta više, naučnicima zaposlenim u BiH treba dati mogućnost za gostovanje na visokoškolskim ustanovama u inostranstvu, koje bi bilo finansirano od strane države, naravno,  sa obavezom da se nakon gostovanja vrate u BiH.

Danas, nije ni malo jednostavno ubijediti mlade ljude koji žive u inostranstvu za povratak u BiH, posebno kad se imaju u vidu stalna politička previranja u zemlji“.

Ademir, ne krije, da gaji nadu da će generacije uspješnih mladih ljudi u Bosni i Hercegovini doći u priliku da prave neki bolji i sigurniji  sistem u svim oblastima društvenog života. Posebno u razvoju nauke, zašto, kaže, imamo rijetko talentiran ljudski potencijal.  

(Politicki.ba)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

%d blogeri kao ovaj: