Jusići, simbol povratka u Zvornik: Mjesto koje većina sada želi napustiti

Uprkos brojnim opstrukcijama i pritiscima od ruskih mirovnjaka i tadašnje zvorničke vlasti, mještani Jusića kod Zvornika, prije 20 godina među prvima su se vratili na svoja predratna ognjišta, koja su nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma pripala teritoriji bh. entiteta Republika Srpska.

Uz mještane Svjetliče kod Doboja, te Mahale kod Gornje Kalesije i Dugog Dijela na području Zvornika, primjer Jusića postao je simbol povratka Bošnjaka na svoja predratna imanja i pionirski korak u provedbi Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, koji se tiče izbjeglica i raseljenih lica.

Iskreno vjerujući u uspjeh i ostvarivanje sna o povratku, prva kolona Bošnjaka stigla je u Jusiće u prijepodnevnim satima 23. septembra 1996. godine. Njihov povratak na zgarišta domova i u porušene kuće, iz kojih su 1992. godine pobjegli spašavajući živu glavu, snimile su brojne domaće i svjetske medijske kuće. Bili su u centru pažnje, a reporteri, pripadnici SFOR-a i policajci pažljivo su pratili razvoj situacije, koja je bila i više nego neizvjesna i na rubu incidenata, jer su mjesec ranije, pri povratku u Mahalu, pripadnici specijalne policijske jedinice Republike Srpske pretukli grupu bošnjačkih povratnika, među kojima je bio i Muradif Alić, koji je kasnije preminuo.

Balansiranje između Zvornika i Sapne

Naoružani policajci pokušavali su spriječiti povratak Bošnjaka u Jusiće, koji su predvođeni rahmetli Fadilom Banjanovićem Bracikom i rahmetli Izetom Mehinagićem, počeli raščišćavati imanja. Narednih mjeseci trpjeli su različita uznemiravanja, a sigurnost je bila na vrlo niskom nivou.

˝Jedno vrijeme bile su odluke da se izađe na tri dana, odnosno 72 sata da se pretrese selo, navodno došla je vojska. Pretrešeno je selo, vraćani su ljudi. Punkt koji je postojao, bili su ljudi iz SFOR-a, iz policije Republike Srpske, iz Zvornika i iz međunarodne policije. Tako je to trajalo osam mjeseci i faktički smo bili u jednom getu˝, prisjeća se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Husein Muratović, predsjednik Mjesne zajednice Jusići.

jusici

Povratnici u Jusiće izdržali su sve vidove pritisaka, među kojima i kamenovanje kuća koje su počeli obnavljati. Vremenom su, uz pomoć vlastitih sredstava i humanitarnih organizacija, izgradili 109 stambenih objekata u kojima sada živi 340 stanovnika.

Ovi ljudi ističu da sada nemaju problema sa komšijama srpske nacionalnosti. Kažu da ne znaju ni gdje se tačno proteže entitetska linija, prema kojoj Jusići teritorijalno i administrativno pripadaju opštini Zvornik.

Od Zvornika su udaljeni 24, dok je razdaljina do Sapne šest kilometara. Već dvije decenije mještani Jusića balansiraju između Zvornika i Sapne, odnosno između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, konstantno pokušavajući u oba entiteta pronaći po neku pogodnost za ˝normalniji život˝. Ali, konstatiraju da ih Sarajevo odbacuje, dok ˝Banjaluka za njih neće ni da čuje˝.

Selo sa infrastrukturom, ali bez prodavnice

Gledajući dvije decenije unazad, Muratović smatra da je najgori potez to što nije bilo nikakvog planskog povratka, nego je ˝narodu zasićenom boravka u školama, fiskulturnim dvoranama i u tuđim stanovima, pušteno na volju da se sam organizira, vraća, a potom živi kako zna i umije˝.

˝Nikad država nije shvatila, ni dan sada poslije 20 godina, niko nije napravio analizu, bez obzira na to o kojoj se nacionalnosti radi. Ljudi koji smo došli da živimo u ´tampon zonama´, na nas se još uvijek gleda kao na neke azilante. Da li smo mi dio nekog projekta ili smo pokvarili projekt neke podjele˝, pita se Muratović, dodajući da povratnici prvi i u najvećoj mjeri osjete politička previranja, što je naročito bilo izraženo u septembru ove godine, uoči održavanja referenduma o Danu Republike Srpske.

jusici2

Jusićani se izdržavaju od penzije i primanja na osnovu učešća u ratu, invalidnina, šehidskih penzija i jednim dijelom od poljoprivrede, ali bez pomoći od strane rodbine koja živi u dijaspori, teško da bi mogli ˝pregurati mjesec˝ do iduće penzije.

Neki od njih imali su sreću pa su pronašli posao u Crnoj Gori ili u Beogradu, dok se mlađa populacija, kako bi stekla pravo boravka i rada, uzda i u traženje azila, mahom u Njemačkoj i Francuskoj. Međutim, nakon nekog vremena, svi se vraćaju nazad. Idućih nekoliko mjeseci žive od eura koje su uspjeli uštedjeti, a koje su tamo dobili kao socijalnu pomoć, ili od novca koji su zaradili radeći nacrno.

˝Prvi put smo išli u Švicarsku i to je bilo 2009. godine. Tamo smo bili šest mjeseci i vratili smo se. Poslije sam opet išla 2013. u Francusku i kćerku sam rodila u Francuskoj. Ajlina se zove. Znači, nismo uspjeli, ali možda opet odem. Ne zna se, jer ovdje nije za život dobro˝, kazala je Sajma Smajlović, koja u Jusićima živi s mužem i dvoje maloljetne djece.

Iako ovo moderno selo ima asfaltirane puteve, vodu, kanalizaciju, električnu energiju, telefon, internet i kablovsku televiziju, nema prodavnicu. Najbliža je u tri kilometra udaljenoj Vitinici, u općini Sapna, pa je život bez automobila prilično težak, jer autobusi ne prolaze kroz ovo živopisno mjesto. Prije rata autobusi su dolazili i kretali deset puta dnevno, dok je sada jedini organizirani prevoz pomoću kombija, kojim se školarci prevoze u školu u Vitinici.

U ostanku čvrsti samo najstariji članovi zajednice

Vrijeme do dolaska plavog kombija učenici nižih razreda krate igrajući se na ulici i tada se u Jusićima mogu čuti pjesma, dječiji smijeh i graja.

˝Ja sam ovdje sa njima desetak godina. Deveramo nekako. Malo je zimi poteško, jer se putevi ne održavaju, ali snalazimo se˝, kaže vozač kombija Fedahim Nuhanović, koji tri puta dnevno odvozi i dovozi školarce, kojih je školske 2009/2010. godine bilo 109, dok se do danas broj đaka upolovio, jer su se brojne porodice odselile.

Čvrsti u odluci da ostanu samo su najstariji članovi ove zajednice.

Inače, mjesto u koje su se ljudi vraćali puni nade, danas je bez ikakve perspektive, bez društvenog i kulturnog života, a zaobilaze ga čak i političke partije. Od 2010. godine ni za jedne lokalne ili opće izbore nijedna politička partija mještanima Jusića nije predstavila svoj program.

˝Živimo na svome, znači jedan kroz jedan što se vlasništva tiče, ali ne pripadamo nikome. Nikome. Politika čini svoje i tamo gdje je jako biračko tijelo, tamo politika ide˝, zaključuje Muratović.

 

 

 

 

(Anadolija)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

%d blogeri kao ovaj: