Hasanović: Kao sad da gledam babu Aziza, pita me hoću li s njim i braćom šumom, ili ću s majkom u Potočare. A ja ne znam šta da odgovorim…

Kao novinar, Omer Hasanović je s javnošću do sada podijelio istinu o stotinama ljudskih sudbina. Mikrofonom i kamerom zabilježio je životne nedaće, siromaštvo i tugu mnogih krajeva naše zemlje, posebno rodne Srebrenice. Ali o vlastitom iskustvu srebreničke golgote šutio je punih 25 godina. 

Šutio je, kaže u razgovoru za „Dnevni avaz“, misleći da je svaka druga priča preča od njegove, da je svako drugo iskustvo žrtava genocida vrijedno da se spomene prije onog njegovog, a koje je, samo zahvaljujući neviđenoj snazi i karakteru, kako njegovu tako i mnoge druge srebreničke duše sačuvalo od raspadanja. 

Arkanove ubice

Braća mu, blizanci Hasan i Husein početkom agresije završavali su prvi razred srednje škole, a on peti osnovne. Sva trojica su tada s roditeljima bila u Bratuncu, odakle su u maju 1992. godine morali bježati pred Arkanovim kolonama ubica.

– Nismo mogli u rodno selo Sulice iznad Srebrenice te smo iz Bratunca pobjegli kod rodbine u Voljevicu i tu smo ostali nekoliko dana, potom smo otišli u selo Brezovice i, nakon izvjesnog vremena, raznim putevima, stigli smo u Srebrenicu. Zbog gladi i neimaštine, krenuli smo u svoje selo, ali zbog stalnog granatiranja nismo mogli u svoju kuću.  

Više od godinu živjeli smo pored sela, i to u kolibama kraj samih rovova, gdje su nas neprestano granatirali iz Srbije, odnosno s Tare. Sada, kada se sjetim toga vremena, znam da je to bio najteži vid agresije Srbije na BiH. Kada je potpisana odluka o demilitarizaciji, vratili smo se u Srebrenicu, gdje sam nastavio školovanje. A onda je došao 10. juli 1995. godine – priča Hasanović, nerado se prisjećajući detalja života u opkoljenoj Srebrenici.  

Iz takozvanih lamela u kojima je tada stanovala njegova porodica, s roditeljima, djedom, nenom, kao i hiljadama drugih Srebreničana, tog 10. jula u poslijepodnevnim satima našao se pred zgradom pošte u kojoj je bilo sjedište UN-a. 

Omerov brat Hasan snimljen 16. jula u Nezuku, u trenutku kada kolona izlazi na slobodni teritorij

– Srpska vojska napada iz okolnih sela, svi pričaju da će Mladić zauzeti Srebrenicu… Gužva pred poštom, govore da opet treba bježati. Oni malo stariji muškarci se odvajaju kako bi krenuli preko šume za Tuzlu, a odluka je da žene, djeca i starci idu prema Potočarima u bazu UNPROFOR-a. Kao sad da gledam mog babu Aziza, sjedi i pita me hoću li i ja s njim i braćom šumom, ili ću s majkom u Potočare. A ja ne znam šta da odgovorim. I ostadoh s majkom – govori Hasanović.

Prisjećajući se scena rastanka s ocem i braćom, odjednom kao da popustiše ograde njegove emotivne izdržljivosti. Predah od nekoliko minuta, a onda ga sjećanje ponovo vrati u najteži dio života. 

– Odoše otac i braća. Žene i djecu kamionima već prevoze u Potočare… U onoj gužvi penjem se na neki kamion i tek kad sam stigao u Potočare, vidim da nema mojih. Lutam kroz onaj narod sam, gladan, skoro dva dana. Spavao sam u velikoj hali, koliko se sjećam. Treći dan naišao sam na djeda. I taman što smo se sastali, opet smo razdvojeni.

Hasanović s našom novinarkom Almasom Hadžić: Sjećanje na najteži dio života

U tom razdvajanju opet sam ostao sam, zapravo odvojen u grupu koja se kretala prema autobusima kojima smo trebali biti prevezeni prema Tuzli. 

Ne znam šta se događa s majkom, djedom i nenom, već idem prema autobusima pored kojih srpski vojnici, vidim, zaustavljaju i odvajaju neke muškarce na stranu, kao i dječake starije i mlađe od mene. 

Idem prema njima, žurim, ne misleći hoće li i mene odvojiti… – nastavlja Hasanović svoju ispovijest.U trenutku kada je došao red na njegovo odvajanje, prisjeća se, dogodila se neka gužva. Jednostavno, pažnja srpskih vojnika se u trenutku usmjerila na nešto drugo i on je uspio utrčati u autobus

– Bio sam kost i koža, mršav, sitan. Sakrijem se između sjedišta, niko me i ne vidi. Strah me… Krećemo. Povremeno autobus zaustave srpski vojnici koji kontroliraju ima li slučajno sakrivenih muškaraca. 

Na jednom zaustavljanju pridižem glavu i kroz prozor autobusa vidim kolone ljudi s rukama podignutim iznad glave. Bilo je to u Sandićima, gdje su, učinilo mi se, hiljade zarobljenih Srebreničana prelazile cestu…Dok čekamo njihov prolazak, ugledah svog drugara Salku, s kojim sam igrao lopte u Srebrenici. Prolazi, gleda u autobus, očima mi daje znak da me primijetio. Kako kolona prolazi, tako žene u autobusu prepoznaju svoje sinove, braću, muževe. Njihov tadašnji plač, vrisak, nikad neću zaboraviti – s uzdahom se prisjeća.  

Postavljeni šatori

Kada je kasno uvečer autobus u kojem se nalazio stigao u Tišću i domalo njegovi „putnici“ prešli liniju koju su kontrolirali četnici, Omer je shvatio da je sloboda tu, ali i da je ponovo sam. Kolona žena, djece, staraca, kretala se prema Ravnama, ali on nikoga nije poznavao.

– Znam da je bila mrkla noć i da su nam pakistanski vojnici donijeli hranu. Bio sam iscrpljen i gladan, ali zalogaj u usta jednostavno nije mogao. U neka doba noći prevezli su nas na Dubrave, gdje su već bile hiljade žena, djece, staraca iz Srebrenice. Ne znam da li sam spavao tu noć… – kaže Hasanović.  Dan nakon njegovog dolaska, na Dubrave su stigli Omerovi majka, djed i nena. Skrasili su se u jednom od postavljenih šatora, danima se nadajući dolasku oca Aziza i braća Hasana i Huseina, kao i brojnih drugih bližih i daljih članovi familije… 

  • Školska fotografija na kojoj su Omerova braća Hasan i Husein, obojica u plavim majicama, jedan stoji, drugi čučiFOTO: AVAZ

Otac i brat Husein ukopani u Potočarima

– Možda je bio šesti dan od rastanka s ocem i braćom u Srebrenici kada smo saznali da je kolona koja je krenula šumom izašla u Nezuk. Nekima na Dubrave već dolaze sinovi, očevi, braća, a mi još čekamo, nadamo se… 

Nakon nekoliko dana pojavio se Hasan. Sam, iscrpljen, nikakav. Nema brata Huseina, nema oca Aziza. U prvom granatiranju kolone u Buljimu, ispričao nam je, izgubili su jedni druge. Dugo smo se nadali da su možda živi. Stalno razmišljam da li su i oni bili u onoj koloni zarobljenika u Sandićima koju sam vidio

Kasnije, saznali smo da je otac zarobljen i strijeljan u Pilici, a brat u Kozluku. Ukopani su u Potočarima – kazuje Omer Hasanović.

Na videosnimku prepoznao oca Aziza

O životu po kolektivnim centrima, privatnim smještajima, Omer ne želi govoriti. Nakon završetka srednje škole upisao je studij žurnalistike na Univerzitetu u Tuzli, završio ga u redovnom roku i već nekoliko godina radi kao dopisnik FTV-a iz Tuzlanskog kantona. 

Brat mu Hasan također je završio fakultet i kustos je u Memorijalnom centru u Potočarima. 

Na jednom od snimaka prikazanih u Haškom tribunalu, snimljenih u Šušnjarima u danu dok srebrenički muškarci čekaju da u koloni krenu prema Tuzli, prepoznat je njihov otac Aziz. 

Danima poslije Omer je pregledavao svaki detalj tih snimaka dok nije naišao na onaj na kojem, zamišljen, sjedi njegov otac. Bio je u istom džemperu u kojem ga je, kaže Omer, zapamtio na rastanku 10. jula 1995. godine.

(Avaz.ba)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

%d blogeri kao ovaj: