Četvrt vijeka Dejtona: Stara radost danas je elan za bježanje iz zemlje

Sredinom oktobra 1995. godine, nakon pritiska Washingtona, Armija RBiH i HVO zaustavili su oslobađanje teritorije i napredovanje prema Banjoj Luci. Desetak dana kasnije, tri strane su u američkoj bazi počele pregovore koji će 21. novembra rezultirati dogovorom kojeg danas zovemo Dejtonski sporazum.

Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, zajedno sa visokopozicioniranim predstavnicima država poput Mate Granića i Harisa Silajdžića, te uz posredovanje Richarda Holbrookea i Warrena Christophera, provodili su dane u bazi pokraj mjesta Dayton.

Pojedini su dolazili i odlazili, poput Tuđmana, a drugi su tamo doslovno živjeli sve dok pregovori nisu iskristalizirani. Tuđmanu i Izetbegoviću su trebali prevoditelji, dok je Milošević savršeno baratao engleskim. Spavali su u generalskim sobama, bilo je prekrajanja mapa, tenzija, prijetnji prekidom pregovora, igre sa mrkvom i štapom. Bilo je i šampanjca, šala i nadimaka.

Sve navedeno su detalji koji se mogu pronaći u cijeloj biblioteci knjiga koje su pisali učesnici ovog trosedmičnog historijskog porođaja današnje Bosne i Hercegovine. Primjera radi, Holbrookeov “To End a War”. Ono što je bitnije, ono što je većina građana proživljavala u tim danima jeste nada da će rat stati.

Dana 21. novembra, oko 17:30 sati po našem vremenu, javnosti se obratio predsjednik Amerike Bill Clinton sa viješću o postignutom miru. Ispred Bijele kuće, Clinton je čitao pripremljen govor u kojem su se prolamale riječi mir, budućnost i šansa.


“Bosna ostaje jedinstvena zemlja, sa dva dijela. Postojat će centralna vlada, parlament, predsjedništvo i Ustavni sud. (…) Ljudi će se kretati slobodno, izbjeglicama će biti omogućen povratak”, objašnjavao je Clinton.

Njegov govor je zasnovan na prvom potpisu kojeg su Izetbegović, Tuđman i Milošević spustili ranije toga dana kao ovjeru dogovorenih uslova mira. Dvadesetak dana kasnije, 14. decembra Dejtonski sporazum je u Parizu i formalno potpisan.


Sreća zbog vijesti o kraju rata osjetila se u gotovo svim dijelovima zemlje, posebno u mjestima kontinuiranog stradanja kao što je Sarajevo.

Ipak, s obzirom na teritorijalne promjene, građani Grbavice, Ilidže i šire okoline Sarajeva srpske nacionalnosti vjerovatno su bili najnezadovoljniji onim što je Dejtonski sporazum podrazumijevao – povlačenje Vojske Republike Srpske i vlasti RS-a na istok.

Organizovani su čak i protesti, jer većina Srba nije smatrala da će biti sigurna pod vlašću bošnjačko-hrvatske Federacije. U mjesecima koji su uslijedili, i pored poziva tadašnjeg IFOR-a i federalnih vlasti da je bezbjednost zagarantovana, vlast Republike Srpske organizovala je najveći egzodus Srba koji nije bio uzrokovan ratom, nego propagandom i zastrašivanjem vlastitog naroda.

Uslijedilo je paljenje kuća, stanova i škola pa čak i iskopavanje mrtvih i njihovo ponovno sahranjivanje na teritoiji RS-a.


Procjenjuje se da je 150.000 građana srpske nacionalnosti tada napustilo Sarajevo i okolinu, a isto su uradili i Srbi Odžaka koji je Dejtonom pripao Federaciji.

Obrnuto proporcionalno tome, ulice Sarajeva su služile za proslavu mira, najavljenog okončanja četverogodišnje opsade. Tramvaji su se vratili na šine, a pretrčavanje raskrsnica zbog snajpera je konačno postalo bespotrebno.

Teritorijalne promjene nisu se desile samo oko Sarajeva. Veliki dio oslobođene teritorije morao je biti vraćen Republici Srpskoj, pa su se tako Armija i HVO morali povući iz Krupe, Petrova, Mrkonjić Grada, Šipova…

U periodu nakon kraja rata, entitetsku liniju čuvali su policajci, a građani su nerijetko morali pokazati ličnu kartu ili prijaviti sadržaj kese u rukama. Ipak, to je bilo dobrodošlo u poređenju sa višegodišnjim periodom kada slobodno kretanje nije bilo moguće i kada bi se sadržaj kese prosuo po asfaltu nakon rafala namijenjenog nedužnim civilima.

Zato je Dejton tada dočekan kao spas. Val povratka iz okolnih zemalja i Evrope je počeo, pogledi stranaca zagledani u ljepšu budućnost bili su svakodnevnica na autobuskim stanicama širom zemlje. Bosna je opstala, sve ostalo su detalji.

Ipak, to nije priča koja drži vodu 25 godina. Četvrt vijeka slogana “samo nek ne puca” uvreda je za inteligenciju svih građana.

Osim nekoliko dodatnih državnih nadležnosti i stvaranja jedinstvene vojske, BiH kakva je zamišljena tada još uvijek (ne)funkcioniše na istim principima.

Dvadeset i pet godina je dovoljan vremenski raspon da se vrlo lako donese sud koji sporazum bilježi kao gotovo savršen alat za zaustavljanje krvoprolića, ali kao nesavršen mehanizam za napredak bilo koje države čiji su građani bili znatno optimističniji tog hladnog novembarskog dana nego što je to slučaj danas.

Clintonove riječi koje su odjeknule prije tačno 25 godina u vrtu Bijele kuće davno su trebale biti ostavljene na prašnjavu policu historije. Umjesto toga, građane se plaši klimanjem mira, budućnost nikada da dođe, a šansa se sve češće traži s one strane Save i Une.

Dejton je danas veliki broj nivoa vlasti sa svojim aparatima koji crpe enormne količine novca, korupcija i nepotizam koji je plod takve državne slagalice, težak sistem nameta koji obeshrabruje građane u pokušaju gradnje biznisa, kočenje reformi gdje je pedala uglavnom, ali ne uvijek, smještena na strani sjedišta Republike Srpske…

On nije jedini uzrok nezadovoljstva, ali svakako je korijen sa najdebljim stablom iz kojeg godinama beremo plodove problema, nebitno s koje strane dejtonske linije živjeli.

Drugim riječima, nije dovoljno što se ne puca – ljudima trebaju budućnost i šansa!

(Klix)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

%d blogeri kao ovaj: