Nije ba u Bosni sve tako crno, nije. Sve je još – daleko crnje!
I vlast i opozicija, mada se ovdje ne zna ko je ko, još uvijek prodaju istu laž, lafinu, iluzije, prevare – iste face, a ista him i priča već 30 godina – nikako da skontaju da je narod pobjeg'o i da još uvijek bježi od njih u bijeli svijet. A, ovi što su morali ostat, oni se bore za komad hljeba, da prežive. Koga više briga izašto drugo?
Bore se, jadni, da kupe jeftiniji lijek u Srbiji, u Malom Zvorniku.
Vlast, kod sva tri naroda, već odavno ne shvata realnost, jer živi u oblacima. Od brojanja opljačkanih para nema kad mislit na narod. Luđačkim glancanjem kožnih cipela, oni mrze opanke i balegu iz kojih su izgmizali. Mrze i siromašni narod, jer ga siromašni narod podsjeća na njih, na njihov doskorašnji život.
A i taj isti narod nikako da shvati da ga njegovi lažni patrijoti, lažni domoljubi i lažni bogoljubi, uporno varaju i lažu, pa hin narod opet i opet i opet bira. Kad ostane sam u đerizu, bez iđe ičeg, skontaće narod, al’ će bit kasno. Njihove prebogate vođe, njihovi bašari el-asadi biće daleko, daleko. I uživat u narodnim milionima.
K'o što reče uhapšeni ministar sigurnosti, čuj sigurnosti, Nenad Nešić dok ga je policija MUP-a RS-a vodila u zatvor: „Ovo je borba za Republiku Srpsku“. Ukr'o frajer milion maraka i to je njemu borba za narod. E, jebiga, narode!
Il’ što Bakir Hrđavi i klapa mu oko njega uporno brane Fadilčinu iz Vojkovića: te heroj, te nevin, te najbolji premijer, a 10 miliona za medicinske respiratore „puklo“ preko zemljoradničke zadruge, preko otkupne stanice malina. Halo!
I opet neki dan Hrđavi, tako zovu muža od lažne sultanije i lažne profesorice Sebije, opet Hrđavi najavljuje svoj povratak u Predsjednišvo BiH. „Treba nam pomoć još nekoliko stranaka, možda se i ja kandidujem“, bez imalo srama i stida, bez imalo vjere i dostojanstva, bez imalo ljudskog u sebi, izjavi Hrđavi.
Ma vala, iskreno: možda bi i bilo bolje da se vrati Bakir u predsjedništvo, Sebija da bude direktorica UKC-a, Fadilčinu izvuć iz zatvora i postavit ga za federalnog premijera, vratit i Šefika, i Genjca, i Brankovića, i Bičakčića. I reisa Cerića. Konakovića, Zvizdića i Čamparu vratit u SDA, đe i pripadaju, vratit i Šemsu u SDA. Pa da opet krenemo sve iz početka. Barem bi sad znali šta nas s njima čeka. Kakav kraj.
Mada, vrlo dobro znamo kakav nas kraj čeka i sa ovim: Nerminom, Živojinom, hadžijom Dinom. Umjesto da su se bacili na rješavanje problema koje su, istina, naslijedili, oni ih samo još produbljuju. Bolje da ništa nisu radili.
Eno, neki dan potpis'o Nikša: administraciji i federalnim službenicima i funkcionerima povećava se plata u prosjeku od 420 do 550 maraka. A penzionerima po 50 kaemova sadake. Vitre su veće.
Elektroprivreda je na izdisaju, krenulo je od Ugljevika, termoelektranama rok upotrebe istek'o, akumulacije prazne, ništa se oko struje novo ne gradi. Rijeke zagađene, jezera uništena. Poljoprivreda se smzrla, stočarstvo – sve truhli uvoz. Zdravstvo se raspalo, narod se liječi „privatno“, školstvo postoji samo zbog zaposlenih, nastavnici će uskoro zidovima predavat. Sve se bukvalno raspalo.
Privreda se gasi, nema investicija ni za lijeka. A, evo, nažalost i penzioni fond se raspada. Fadilčina ga je, zbog propasti, prebacio na budžet, al’ ni budžet očito više nemere da izdrži. Uprkos rekordnim naplatama od pdv-a, drugih poreza i doprinosa. Kapaju milijarde u budžete, al’ kad kanta nema dna, sve je uzalud.
Matematički je neodrživ odnos 1 radnik – 1 penzioner. A to se upravo u BiH dešava. U Federaciji je 1 penzioner na 1,1 radnika, znači uskoro će se izjednačit, a u RS-u 1 penzioner ide na 0,98 radnika. Dakle u RS-u je već više penzionera nego zaposlenih. I to je – ekonomski kraj.
Zato su sad navalili Nermin i Živojin, a eno i Dodik hin kopira, da otmu od privrede još stotine miliona maraka na ime doprinosa na minimalac. Niko normalan, naravno, ne osporava minimalnu platu od 1.000 maraka, i to je malo, al’ imat najviše doprinose u Evropi i još hin povećavat…
Tu smo, dakle, nema para za penzije, a većina penzionera gladuje. Šta sade, što bi rek'o naš legendarni Rambo?
Ništa, sve je onako baš kako i treba da bude. Kakav narod tak'a vlas’! Sad na scenu stupa inflacija, divljanje cijena, kolaps privrede, pogotovo malih firmi, odlazak preostale omladine, onda dolazi spasonosni MMF i donosi kredite – u prvoj fazi. U drugoj, opet dolazi MMF i odnosi sve: i zemlju, šume, rijeke, i potoke, ja, ja, i bunare, i telekome, rudnike, tvornice koje još rade, hidrocentrale, ama sve. Đerize, bare, žabokrečine, deponije, smeće, e to će ostavit – nama!
Da i naši političari imaju o čemu odlučivat.
Bogami, oni studenti u Srbiji stvarno su studenti. Bore se za sebe. Ne bore se za kupovne diplome. K'o neki!
Hajmo banana, narode navali, evo banana! I kupovnih diploma, friške, sad odštampate!
