U Kalesiji su nedavno održani Prvi susreti književnica Tuzlanskog kantona. Prisutne književnice su se predstavile kalesijskoj publici, posjetile škole i preuzele obavezu da ostave svoj zapis o Kalesiji. U vremenu pred nama objavljvat ćemo njihove zapise. Prvi je zapis pjesnikinje Selme Kopić rođ. Šehanović, iz Tuzle.
KALESIJO, PROBUDI SE
Šta napisati o Kalesiji? To je mjesto tako blizu Tuzli, mom rodnom mjestu, a ja o njemu tako malo znam. Nisam tamo imala kome ići u goste i poznajem jako malo ljudi koji su iz Kalesije. Moj prvi susret s tim gradićem bio je prije dvadesetak godina kada sam u nekim kalesijskim školama držala seminare o inkluziji. Čega se sjećam? Gostoprimstva i ukusne hrane. Od Kalesijaca, do tada, čula sam za pisca Đedovića, novinara Sinanovića i poznavala sam moju dobru kolegicu, ”jezičarku” Aidu. Naravno, još od djetinjstva znam za Kalesijske zvuke, i mislim da za njih svi znaju- i ko sluša, i ko ne sluša. Sada lično poznajem Đedovića i Sinanovića, i time sam obogaćena.
U ratu, čula sam za brdo Vis i mnogo mi je briga zadalo. Moj muž je službenim autom, na čijim vratima su iscrtani ljiljani, mjesecima išao u kalesijsku općinu i radio na formiranju ratnih policijskih stanica. Gađali su ga dok je prolazio, i nisu pogodili, hvala Bogu.
Zadnjih godina počesto odem u Kalesiju subotom. Razlog je, uglavnom, šoping i potreba da se nekako drugačije provede dan. Vjerovatno bi to bilo i neko izletiše da nas je primamilo džambo- plakatima ili putokazima. Ali toga nema. Nas tri žene zanovijatamo, a zet nas vozi i trpi. Posmatram kuće, obrađene njive, uređene bašte. Sviđa mi se što nije brdovito kao u mojoj Tuzli, divim se prekrasnim placevima i starim kućama jer je to, imati plac i kućicu u cvijeću, jedna od mojih životnih, neostvarenih želja.. Svratimo i u kovačku radnju kraj puta. Izgleda nestvarno, kao iz nekog starog dokumetarnog filma. I obavezno, obavezno u povratku nakupujem pita na koje odmah u autu navalim. Sirnice su, uh! Da živim tamo, bila bih još deblja nego što sad jesam.
Prošle-pretprošle godine, u tuzlanskom BKC-u bilo je pjesničko veče na kojem su gosti bili sandžački i domaći pjesnici. Odem ja tamo da lično upoznam pjesnika Envera Muratovića iz Rožaja, kojeg preko fejsbuka znam godinama i čijem se talentu i skromnosti divim. Kad tamo, kalesijskih književnika k'o u priči. Pa koliko Kalesija ima pisaca po glavi stanovnika?! To je za mene bilo novost. A ne bi trebalo da bude.
Na skoro održanim susretima pjesnikinja TK, na koje sam se vrlo rado odazvala, opet se potvrdilo ono što sam znala otprije – gostoljubivost i srdačnost. Svi su tako opušteni i prirodni, organizacijski uvezani kao da to rade svaki dan. Treba prevoz do škola – tu je. Treba ti kutak za cigaret-pauzu, u sekundi se stvori i stolica i pepeljara na otključanoj terasi. Ma šta god bi čovjek poželio, dobio bi.
U prijateljskoj atmosferi, prođe dan k'o tren. Upoznah puno drugarica po peru, upoznah krasne kalesijske maturante u OŠ ”Memići”, upoznah domaćine još bolje. Al’ grad Kalesiju ne.
Obeća mi Meša da će me jednom provesti kroz njihova izletišta i pokazati mi neke od znamenitosti. I radujem se tome. A šta grad može učiniti? Treba da se promoviše, ne samo da bismo mi, komšije, znali više, nego da se o Kalesiji čuje i šire i dalje. Kalesijo, probudi se i pokaži se svijetu!
O autorici:
Selma Kopić rođ. Šehanović profesorica je bosanskog jezika i književnosti, rođena 1962. godine u Tuzli. Autorica je dva udžbenika i jedne radne sveske za osnovnu školu. Radila je i radi kao trener na seminarima, bila recenzent, lektor … Dobitnica je nagrade „Najbolji nastavnik EX YU“ 2022.
Objavila je tri samostalne knjige poezije: „Znak“, „Monument of Love“, „Slagalica“ i zajedničku zbirku ‘‘Cosmic Rainbow’’(Indija), sa još pet autora.
Njene priče i pjesme nagrađivane su i objavljivane su antologijama, zbornicima i časopisima u BiH i širom svijeta. Između ostalih, 2008. godine dobila je i nagradu „Mak Dizdar“ za neobjavljenu zbirku pjesama.
