INFO ZONA – TREĆA EMISIJA

UJEDINJENI U SUPROTSTAVLJANJU NASILNOM EKSTREMIZMU

Ovo je treća emisija zajedničkog projekta radija  Osvit- Zvornik,  Feral-Kalesija  i Pan Bijeljina u okviru serijala INFO ZONA emisija sa porukom,  ujedinjeni u suprotstavljanju nasilnom ekstremizmu. Govorili smo o obavezama i odgovornosti prvo civilnog društva, zatim i o uspostavljanju  snažnog partnerstva između sigurnosnog sektora i lokalnih struktura vlasti, a danas govorimo o vjeri i uticaju vjerskih zajednica na suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu i terorozmu.

“POSLUŠAJTE EMISIJU”

SVE RELIGIJE SU ZASNOVANE NA MIRU I LJUBAVI

Religija je tokom istorije odigrala veliku ulogu. Suprostavljena su mišljenja da li je više obuzdavala nasilje ili promovisala pomirenje i razumijevanje. Ako se malo dublje analizira odnos religije i nasilja kroz teoriju i vjerska učenje, može se zaključiti da zapravo ni jedna religijska tradicija ne opravdava nasilje. Svima su u učenju prioritetni ljubav i mir. Danas se, međutim, zloupotrebljava učenje od strane fundamentalista i terorista, da je kroz istoriju, religija uopšte, posredno ili neposredno nerijetko bila uzrok rata i drugih oblika nasilja.

Da nenasilje stoji kao osnovno načelo religija, potvrdili su i naši sagovornici u ovoj emsiji. Svaki vjerski učitelj će kratko reći – da se religija  zloupotrebljava, pogotovo u situaciji kada nasilnik svoje nasilje opravdava vjerom. To objašnjavaju i učenjem, da svaki iskreni vjernik, čovjek koji živi po kanonima svoje religije, radije će trpjeti nasilje, no uzvratiti na nasilje nasiljem. Analizom  slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji su ih počinili, stručnjaci pak sve češće ukazuju na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju pokriće za njihovo ranije antisocijalno ponašanje.

Strategija BIH za prevenciju i borbu protiv terorizma ističe da je neophodno jačanje uloge tzv. društvenih korektiva porodice, socijalnih, obrazovnih i drugih službi, pa i vjerskih zajednica, kako bi segment prevencije dobio svoju punu formu. Ojačati međureligijski dijalog i toleranciju zadatak je kako na civilnim strukturama vlasti tako i na vjerskim zajednicama. Učestvovanje svih vjerskih zajednica u projektima suzbijanja nasilnog ekstremizma prepoznati su i uvršteni u Strategiju. Time je dat i veći značaj religiji i međureligijskom  savjetu  u prevenciji.

NASILJE I MRŽNJA SU DESTRUKCIJA VJERE

rijec.dzamija

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice, Haris Mustajbašić, već je pet godina u Zvorniku. Dvije godine po njegovom dolasku desio se i čin terorizma u gradu, koji je na ispit stavio sve, pa i vjerske zajednice. O svojim pozitivnim iskustvima nakon toga i kako funkcioniše islamska zajednica u Zvorniku glavni imam Mustajbašić priča.

“Samo funkcionisanje Medžlisa Zvornik, odvija se po našim redovnim programima koji se na početku godine dogovore i to “ide” nekim svojim normalnim tokom kada su u pitanju uže obaveze koje Medžlis radi. Kao neko ko je evo petu godinu u Zvorniku, mogu da kažem da je za mene Zvornik veliki fenomen, kada su te stvari u pitanju. Sam način kako se ta situacija, nakon ubistva policajca, prebrodila i sve ono što je uslijedilo nakon toga, mogu da kažem odgovorno da Zvornik ima još uvijek ima jako puno savjesnih i svjesnih građana. Zahvaljujući njima, na kraju krajeva, ova situacija se i  prevazišla, i upravo zbog tih savjesnih ljudi može se očekivat nada za bolje sutra budućih generacija. Generalno, svi se danas nalazimo u društvu u kojem je svako zabavljen sobom, u kojem negativnosti više dolaze do izražaja. U takvoj situaciji, ti ljudi koji su u datom momentu svjesni, imaju i odgovornost više. Kada je moje lično iskustvo u pitanju, mogu da kažem  da je dakle u tom pogledu Zvornik jedna sredina koja je mene fascinirala načinom na koji je sve to prevazišla. Nisam siguran da bi druge sredine bile spremne na taj način iznijeti se sa iskustvima koje su uslijedile nakon zvorničkog događaja. Što se tiče kompletnog ovog područja, ono je opterećeno još nekim drugim stvarima i onda je to još dodatni segment u smislu ovoga što kažem da su ti ljudi bili savjesni, odgovorni i na kraju krajeva, evo zahvaljujem dragom Bogu što još uvijek postoje takvi ljudi. I što mogu i ja i još mnogo drugih građana da dijelimo s njima ovu životnu sredinu i životni prostor”, govori imam Mustajbašić.

U kojoj mjeri je nasilni ekstremizam dio vjerskog učenja ili zloupotreba vjere, kako objašnjava nasilni ekstremizam, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Zvorniku Haris Mustajbašić kaže:

 “Danas kad se spomene ekstremizam, vjerovatno kod 99 posto ljudi u podsvijesti se pojavi misao na islamski ekstremizam. Zato što se sticajem okolnosti, pa da kažem i medijske propaganda, terorizam otrpilike adresira na neku posebnu adresu, u ovom slučaju na islam. Naravno da to uopšte nema smisla, ako počnemo od učenja i poruke islama: da onaj ko povrijedi jednog nevinog čovjeka, smatra se da je počinio grijeh kao da je pobio cijeli ljudski rod i obrunuto: onaj ko spasi, pomogne jednog čovjeka kao da je spasio cijeli ljudski rod. Ako shvatimo da se islam zasniva na tome, onda sve ovo drugo nema smisla. Vjerujem da ne postoji ni u jednoj vjeri učenje koje je suprotno tome. U ovim svim varijantama radi se o zloupotrebi vjerskog učenja, s obzirom da određene grupe koje žele da manipulišu ljudima, usljed nedostatka argumentacije, nedostatka načina kako da bolje upravljaju tim masama, onda posežu za onim na što su ljudi osjetljivi, što je u tom momentu možda atraktivno u svijetu, onda se oni pozivaju tobože na vjeru, kako bi je iskoristili za neke svoje jeftine političke poene. Naravno, sve ovo govorim ne želeći ni u jednom momentu umanjiti važnost onoga što neke ekstremističke grupe rade.  Ono što se uradi, što nije u skladu sa zakonom, što nije normalno, to treba da sankcionišu državni organi, po propisima i zakonima, i u skladu s njima. Od ekstremizma niko nije više ili manje ugrožen danas  u svijetu u kojem živimo, svi smo podjednako tome izloženi i svi jednostavno treba da se borimo protiv toga i da u našem društvo počnu dominirati pozitivne stvari. Ponavljam: ne želim da kažem da to što određeni ljudi urade nije vrijedno pomena, svakako to treba osuditi i kazniti na pravi način. Ali, generalno u svijetu možda se i previše prostora daje negativnim vijestima, negativnim stvarima. U takvom haosu vrlo se teško izboriti običnom čovjeku, koji je cijeli dan zaokupljen nekakvim svojim problemima. A onda dođe kući i sluša vijesti, čita portale, ili prati društvene mreže i sav bijes, sve te negativnosti u čovjeku se umnože, narastu. Nek svako krene od sebe: jako malo nas čita neke pozitivne stvari, malo nas voli da sluša neke pozitivne vijesti, isto kao da smo sticajem okolnosti poprimili te neke negativnosti, pa se teško s tim nosimo. A u osnovi, kad bi smo malo tu površinsko, tu neku dunjalučko-zamaljsku prljavštinu pomakli,  vidjeli bismo bi da smo u korijenu svi dobri ljudi. I da svi imamo dobra u sebi, koje jednostavno treba da preovlada u datom momentu. Takvi su oni koje smo spominjali kada je u pitanju naš život i te kritičene situacije sa kojima se susretnemo”, kazao je Mustajbašić.

 Veliki je zadatak na vjerskim službenicima da vjernicima približe učenja koja se tiču mira i razumijevanja među ljudima. Glavnog imama Mustajbašića pitali smo da li se i preventivno djeluje, usmeravajući vjernike ka pozitivnim vrednostima?

 “Vjerske zajednice, ovo kažem pod navodnim znacima, utiču na one ljude koji im dođu na molitvu, na propovijed, na predavanje. Ali ne možemo uticati na one koji nisu tu, ne možemo im ni prenijeti poruku. Ja lično nastojim iskoristiti svaku priliku da spomenem neke od svojih kolega. Recimo jedan moj kolega, koji je u proteklom ratu izgubio 33 člana porodice, sad kao imam radi na području Medžlisa Zvornik, tu živi sa porodicom, sarađuje sa svim ljudima dobre volje, bori se za dobro svakog čovjeka, to odgovrno mogu da tvrdim, a to znaju najbolje ljudi koji njega poznaju, mogu da kažem da sam na neki način ponosan što radim sa takvim ljudima. Ovde su se dogodile grozne stvari, mnogo ljudi više nema, srce svake majke voli jednako, neke stvari koje su se dogodile ne trebamo zaboraviti nikada, jer je to na neki način dužnost prema onima kojih više nema, ali ja bih volio da svako pogleda malo svoju djecu, da pogleda svoju unučad i da malo samo razmisli o tome. Ako imalo želimo dobro njima, mi koji smo svjeni, moramo učiniti dodatni napor da prevaziđemo neke ružne stvari kako bi smo našoj djeci i budućim generacijama ostavili u amanet neko bolje vrijeme, neku poruku mira. Ta odgovornost je danas  u najvećoj mjeri na nama, i jedini način da se neke stvari prevaziđu, jeste da znamo šta želimo, gdje mi vidimo svoju djecu, gdje mi vidimo svoju unučad, šta želimo njima. Mislim da su te nove generacije neko i nešto zbog čega mi moramo  danas da učinimo korak više, da bi njima sutra bilo bolje”.

 O saradnji sa drugim vjerskim zajednicama i odgovornosti svakog pojedinca u poruci vjernicima, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Zvorniku, Haris Mustajbašić je rekao:

 “Mislim da je naša saradnja morala da bude na nekom višem nivou. Smatram da je to bitno u onoj mjeri u kojoj je moguće to očekivati od vjerske zajednice, da u datom momentu mogu nešto učiniti, nekom pomoći. Svi mi imamo određenu odgovornost I obavezu činiti dobro da se ružne stvari prevaziđu. Ta saradnja bi mogla biti na još višem nivou. Mi se, naravno, poznajemo, mi komuniciramo, mi razmjenjujemo informacije, ali da imamo neku službenu saradnju, pa ne mogu baš kazati da je tako. Mislim da bi bar o ovim važnim pitanjima saradnja trebala biti na nekom višem nivou,  prvenstveno zbog toga što mi očigleno imamo problema u našem društvu, o kojima se nažalost, jako malo priča. Ako pogledate bilo koji dio ove zemlje, ili cijelu državu, primjetićete da mi imamo više problema od nasilja u porodici, nego od ekstremizma koji se pojavio u ovom proteklom period. Puno više imamo problema zbog odlaska mladih iz države, što nas sve pogađa, što ne bira ni vjeru, ni naciju, ni bilo šta. Mislim da zbog svega toga vjerske zajednice treba da učine napor, ali ne bih da budem pogrešno shvaćen, ne želim da umanjujem neku važnost, da ne bude to shvaćeno kao bježanje  od odgovornosti, ali mi, vjerske institucije, jesmo možda bitan faktor, ali mi smo samo jedan faktor. Mnogo drugih ljudi, institucija i organizacija treba da se uključe, mnogo drugih ljudi treba da razumije: da graditi državu, graditi svoje mjesto, svoju zajednicu, ne znači samo čekati da dođe određena vlast, da dođu određeni vjerski lideri da to urade. Treba da shvatimo da smo svi mi dio tog društva, da smo svi mi podjednako odgovorni za dešavanja koja su oko nas. Ne želim umanjiti važnost i odgovornost ljudi koji nas vode u političkom smislu, kada je u pitanju gradnja bolje budućnosti, dok ne budemo svi vodili računa, počev od momenta kada dođemo u prodavnicu, pa kad izađemo iz prodavnice i pogledamo u vrećicu ne zapitamo sebe: koliko smo to mi radnih mjesta ovde zatvorili, koliko smo to mi mladih protjerali sa ovog područja kupovinom onoga što nije proizvedeno tu, što nisu ljudi tu zaradili novac proizvodeći to, dok ne budemo krenuli od tih stvari, mislim da neće imati puno efekta to što samo konstatujemo određene  situacije, što detektujemo problem. Otvoriti puno problema je lahko, ali je pitanje kako da zatvorimo otvorene probleme. Ono što je možda poruka za kraj: mi smo još uvijek sretna sredina, ovo područje ima još uvijek puno dobra, ima mnogo ljudi koji razumiju jedni druge i to dobro treba da nadvlada one loše stvari. Budemo li se borili na taj način, vjerujem da će to jedno za drugim iznjedriti i bolje ljude koji vode ovo društvo, ne govorim samo o Zvorniku, ni o RS-u, o BiH, o bilo kojoj drugoj zemlji , nego generalno o nama kao ljudskim bićima, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadamo”.

    ZLOČINOM I MRŽNJOM NE IDE SE U RAJ

 

zvornikdanas-saborni-hram-u-izgradnji-zvornik-1

 

Poruka pravoslavlja je uvijek bila: ljubite neprijatelje svoje, molite se Bogu, molite se za njih, da upravo iz te neizmjerne ljubavi prema svima možemo da doprinesemo da promijenimo svijet. Neko je pokušao da uzdrma miran život koji je u začetku i zasnivanju, poslije tih nesretnih ratnih godina, čemu svi težimo, rekao je paroh parohije Prve zvorničke, protojerej-stavrofor Vidoje Lukić, na početku priče, u kojoj je naglasio, da se zločinom ne može doći do carstva nebeskog.

“Neko je pokušao da uzdrma miran život koji je u začetku i zasnivanju poslije tih nesretnih godina. Desilo se to da je poginuo policajac, da su dvojica ranjeni teško. Problem treba gledati u tome da bilo ko od nas mora da zna: da zlo činiti, a dobru se nadati, nije moguće. Nikakvim ružnim aktom, zlim aktom, zločinom, ne može se doći do carstva nebeskog. Gospod Spasitelj je najbolje svojim primjerom, životom u tijelu ovdje na zemlji, propovijedanjem Jevanđelja pokazao da jedino dobrim možemo da zaslužimo carstvo nebesko, dakle dobrim djelima i praštanjem. Njegova poruka: ko vam udari jedan šamar po jednom obrazu, okrenite mu i drugi obraz, najbolje i narječitije govori. Njegova poruka sa krsta, njegova molitva Ocu nebeskom: Oče, oprosti im, ne znaju šta rade!, jeste najsnažnija i najjača poruka svima nama danas. Kad god pokušamo da zlim odgovorimo na zlo, mi svjesno ili nesvjesno zlo umnožavamo i na taj način doprinosimo da zlo još više raste i jača. A to isto zlo kao bumerang vrati se nama, vrati se našoj djeci, vrati se bilo kome. Svako ko misli da će nekim zločinom, nekim zlim aktom, zaslužiti nagradu u carstvu nebeskom, grdno se vara. Sa zločinom se jedino i sigurno u pakao odlazi. Sveti oci kod nas kažu šta je definicija pakla: pakao je kad nemate ljubavi, kad nemate ljubavi prema bližnjem, kad nemate ljubavi prema Bogu, kad nemate znači ljubavi, vi ste već u paklu. Pakao je kad imate spoznaju da je ljubav Božja tu, na domak ruke, da je tu u blizini vas, ali vi ne možete da joj pristupite. Ne možete da joj priđete zato što ste činili zločin, što ste sami nanosili zločin drugima, što niste imali ljubavi prema bratu svom, prema bližnjem, prema komšiji svom. Gospod ide čak i jedn korak dalje i kaže: ako činite dobro onima od kojih očekujete da će vam uzvratiti dobro, kako vam je to dobro!? A ja vam velim: ljubite neprijatelja svog i molite se za njega! E to je poruka pravoslavlja, uvijek bila i ostala, da mi, znači, iz te neizmejrne pučine ljubavi prema svima, pa čak i prema neprijateljima, možemo da doprinesemo da promijenimo svijet, da promijenimo sve oko sebe. Jer, tom ljubavlju prema bližnjem, prema bratu, prema komšiji, pa čak i prema neprijatelju i onome ko nam nanosi zlo, i molitvom za njegovo dobro, mi ustvari na djelu pokazujemo tu svoju ljubav i prepuštamo se Bogu. Mi se onda molimo da Bog svojom snagom, svojom Božanskom moći, učini nešto da promijeni tog brata pored mene, tu sestru pored mene, onog ko mi zavidi, ko mi nanosi neku bol ili neko zlo. Da Bog svojom snagom, svojom silom učini da promijeni sve, da bi nam svima bilo bolje, govori protojerej Lukić.

Protojerej-stavrofor, Vidoje Lukić je kategoričan da među vjernicima u njegovom okruženju nema onih koji pozivaju na nasilje. I smatra da onaj koji sluša Božiju riječ i dolazi u crkvu, taj nema ni govora mržnje.

“Ne znam da li griješim, ali živim u ubjeđenju da takvih u mom okruženju nema. Jednostavno, ne mogu da pretpostavim da neko iz moje zajednice, iz moje parohije, neko iz mog grada, ko dolazi u crkvu, ko sluša riječi Svetog Jevanđelja, da takav može da se odluči na zlo. Program Jevanđelja je ljubav. Poštujemo svačije ubjeđenje i ne djelujemo prozalitistički, kako se to stručno kaže – idemo mi sada da pokrštavamo, ne. Naša crkva cijeni da svako ko je rođen u nekoj od vjerskih zajednica i orjentacija, da toj orjentaciji ili vjerskoj zajednici, i pripada. Ja jednostavno nikada nisam ni pokušavao da nekoga ubjeđujem.

Govora mržnje u crkvi nema, jer se propovijeda Jevanđelje. Naš program i naše propovijedi u crkvi su po Jevanđelju. O odjeljku koji se pročita u crkvi, na tu temu se besjedi, na tu temu se propovijeda. A sve je sažeto i prožeto upravo ljubavlju prema Bogu i prema bližnjima. Znači, niko nikada nije nekoga pozivao na terorizam. Stav crkve je: nemoguće je raj zaslužiti zlim postupcima, zlim djelima, zločinima. Raj se može zaslužiti jedino dobrim djelima”, kaže Lukić.

Vjera bez djela je mrtva. Poruka svim vjernicima i roditeljima je da sve poruke i besjede koje čuju u crkvi, treba da prenesu u porodicu, da podučavaju djecu i uvode ih u vjeru, ističe protojerej-stavrofor Vidoje Lukić i nastavlja:

“Vjerske zajednice propovijedaju formiranim ličnostima. Propovijedamo, znači,  odraslim, ali ima i djece, sve više i više, hvala Bogu. Svaka porodica je osnovna ćelija društva, i roditelji kada izađu iz crkve, to što u crkvi čuju, trebalo bi da primjenjuju u životu. Tu pouku, tu poruku Svetog Jevanđelja, trebalo bi da primjene u životu. Vjera bez djela je mrtva. Ako neko od nas misli: samo da čujem, da sam tu, a ako pouke i poruke Jevanđelja ne primjeni u životu, onda je ta njegova vjera mrtva. Zato tražimo i zalažemo se, i pozivamo sve naše vjernike da sve što u crkvi čuju, da to primjenjuju u životu, da tako podučavaju svoju djecu, da djecu uvode u vjeru, da djeca žive po Jevanđeoskim zapovijestima. To će tek biti garant stabilnosti i garant lijepog života. Vidimo da je Jevanđelje puno ljubavi, puno pouka i poruka koje nas pozivaju na ljubav: ljubav prema bližnjem, ljubav prema Bogu, ljubav prema svakom čovjeku, jer svi smo djeca Božja, svi smo stvoreni po slici i prilici Božjoj, svi smo braća i sestre. E sad, neko je pripadnik jedne vjere po rođenju, neko druge, neko treće, ali ako gledamo u neki pra-prapočetak, svi potičemo od jednog Boga oca i svi trebamo da težimo ka jednom Bogu ocu”, govori Lukić.

Protojerej Stavrofor, Vidoje Lukić, kada je riječ o međureligijskog saradnji, zna da je ona dobra „na vrhu“, ali da se to “na lokalu” svodi na sporadične sastanke, po potrebi. Na kraju, u svojoj poruci, naglasio je da se Pravoslavna crkva trudi da radi na onome što nas objedinjuje, a vjernicima je poručio da budu tolerantniji jedni prema drugim i da se mole jedni za druge.

“Znam da se održavaju sjednice Međureligijskog vijeća na vrhu, u Sarajevu ili u drugim centrima. “U lokalu” bi trebalo sigurno da bude bolje. Mislim da je u lokalnim sredinama svako prepušten sebi. Nemamo nekih instrukcija odozgo, nekih smjernica, kako bi trebalo sarađivati, nemamo ni nekih apela, ni poziva da se sjedne, da se razgovara. Sve se to svodi na sporadične sastanke, zavisno od potrebe. Ali, ako treba nešto da se dogovorimo, onda sjednemo i dogovorimo se. Sve što sam rekao, moglo bi da se sažme u poruku: trudimo se da radimo na onome što nas objedinjuje, da tražimo neke zajedničke momente u životu i da njih ističemo u prvi plan. Da nikada ne tražimo ono što nas razdvaja, ono što nas udaljava, i da maksimalno budemo tolerantni jedni prema drugim, da ne osuđujemo jedni druge, nego da se molimo Bogu jedni za druge. Da Gospod obasja svakoga svom Božanskom ljubavi, kako bi smo svi na ovoj planeti zaista imali srećne momente života. I kako bi smo ovu našu zemlju učinili kutkom koji liči na raj, na carstvo nebesko. Ljubav je ta koja nas uvodi u carstvo nebesko, ljubav je ta koja će nam garantovati i ovdje lijepe trenutke u životu kaže na kraju razgovora protojerej-stavrofor, Vidoje Lukić.

    NEDOSTAJE SARADNJE I TRANSPARENTNOSTI

 

Crkva u Dubnici 3 EMISIJA

 

U prethodne dvije emisije o nasilnom ekstremizmu i terorizmu govorili su predstavnici organizacija civilnog društva i vlasti u Kalesiji koji, kako su objasnili redakciji Radija “Feral” Kalesija, nisu dali izjave zbog zakonskih procedura. U trećoj emisiji, u ciklusu od 10 emisija, također smo naišli na isti problem, jer razgovor sa predstavnikom Pravoslavne crkve nije snimljen. On je objasnio da ne može dati izjavu pozivajući se na „unutrašnju organizaciju i hijerhiju“ i da mora pribaviti odobrenje da govori za medije. Očito je da se o temi nasilnog ekstremizma i terorizma, može govoriti samo na najvišim nivoima vlasti, policije, crkve…ali da niži nivoi ne znaju, ne smiju ili ne žele govoriti o ovoj temi. Pogotovu ako potencijalni nosioci ekstremnog nasilja i eventualnog terorizma „dolaze“ iz redova „njihovog naroda“. Svi bi, sasvim je izvjesno, rado govorili, ali o onoj „drugoj ili trećoj strani“, ali o svojoj, e zato su potrebna razna odobrenja, saglasnosti, zahjevi, molbe i šta sve ne.

Ovaj naizgled sitan proceduralni problem, nažalost, otkriva činjenicu koliko je BiH društvo podijeljeno i nedemokratsko, u svakom pogledu, a pogotovo u nacionalnom. Svaki pokušaj, čak i kad je uspješan, nailazi na velike probleme, i samo se „rijetka vrata“ otvaraju pred ovim problemom. A, problem, čak i kad se o njemu izbjegava razgovarati, on objektivno postoji u BiH. I sve dok se „budu zatvarale oči“, problem će se objektivno uvećavati, umjesto da se počne rješavati.

U rješavanju problema ekstremnog nasilja i terorizma u BiH, dakako da najveću ulogu imaju državne i entitetske vlasti sa obavještajnim, policijskim i sudskim „instrumentima“. To je nedvojbeno. Međutim, naročito u prevenciji, veliku ulogu ima svaka institucija, nevladin sektor, obrazovanje, vjerske službe, pa čak i svaki pojedinac, stanovnik BiH. S obzirom da su posljednjih godina nosioci nasilnog ekstremizma, pa i terorizma, koji se dogodio u nekoliko slučajeva, uglavnom „etiketirani“ kao vjerski fanataci, jer su uglavnom dolazili iz „vjerskog miljea“, upravo stoga vjerske zajednice, kao organizovane institucije, imaju veoma važnu, ako ne i presudnu ulogu u prevenciji nasilja i terorizma. Vjerski službenici svakodnevno se susreću sa svojim vjernicima, oni ih podučavaju i upućuju u vjeru. Propovijedaju humanizam, nenasilje, pomoć, suživot, ljubav prema ljudima. Imami, hodže…u svojim džematima, popovi u svojim parohijama, znaju svakog vjernika ponaosob, znaju njegovu „iskrenost“, njegov „cilj“. Vjerski službenici prvi, čak prije i porodice, mogu primjetiti „devijacije“ kod vjernika, „odstupanja“ od pravih vjerskih načela. Oni mogu pravovremeno reagovati i korigovati „devijacije“, ili pak, ako nisu u stanju zbog „dubine problema“, mogu zatražiti pomoć porodice, komšija, drugih vjernika, pa i policije, kako bi se „zalutala ovca“ vratila u „stado“, dok nije napravila neki daleko veći, društveni ili nasilnički problem.

Vjerski službenici, pošto su u stalnom kontaktu sa vjernicima, imaju najbolji uvid u genezu i karakter vjerovanja kod ljudi iz svoje okoline. Oni prvi mogu primjetiti „iskakanje“ pojedinaca ili grupa, iz uobičajenog, tradicionalnog praktikovanja vjere i vjerskih obreda.

U Kalesiji koja je nakon rata, Dejtonskim sporazumom, „podijeljena“ na dvije općine-opštine, Kalesija i Osmaci, dogodilo se veliko etničko „pregrupisavanje“. Prije rata Bošnjaci-muslimani su u Kalesiji činili 82 % stanovništva, a Srbi – 17 %. Situacija je danas drastično drugačija: u opštini Osmaci, srpskog stanovništva je preko 90 %, a u općini Kalesija, bošnjačko stanovništvo je u ogromnog većini, oko 98 %. Iz tih razloga, svakako da je u Kalesiji najbrojnija i najuticajnija Islamska zajednica. Medžlis Islamske zajednice Kalesija broji 27 džemata, koji se teritorijalno prostiru na oba entiteta i u tri općine/opštine: Kalesija, Osmaci i Šekovići. Od 27 kalesijskih džemata, 23 su na prostoru Federacije BiH, 3 džemata pripadaju opštini Osmaci: u Capardama, na Mahali i u Šeheru i jedan u Papraći, opština Šekovići.

Što se tiče Pravoslavne crkve, stotinjak  povratnika srpske nacionalnosti na područje kalesijske općine, u naselja Zelina i Dubnica, koriste dvije crkve: pravoslavni vjernici iz Zeline (Federacija BiH) svoje obrede vrše u Parohijskoj crkvi Presvete Trojice u Osmacima (Republika Srpska), dok u Dubničkoj parohiji vjerske obrede, vjernici, samo povremeno, obavljaju u Crkvi Svetih pravednih Joakima i Ane. U Dubnicu povremeno dolazi sveštenik – jerej iz Osmačke parohije. Inače obje parohije pripadaju Eparhiji Zvorničko-tuzlanskoj.

Iako smo sa pravoslavnim sveštenikom, koji dolazi u Dubnicu kod Kalesije, bili zakazali sastanak i snimanje priloga, u zakazano vrijeme sveštenik nas je obavijestio da, nažalost, ne može javno govoriti bez „blagoslova nadređenih“, odnosno bez saglasnosti iz Eparhije, te da je o obaveznoj saglasnosti saznao tek kasnije.

Redakcija Radija “Feral”, imala je “više sreće” sa glavnim imamom u Kalesiji. U zakazano vrijeme on se pojavio, ne pominjući nikakva odobrenja, dozvole, saglasnosti sa „višeg mjesta“. Da li ih je on morao pribaviti, nismo ga ni pitali. S njim smo snimili razgovor.

On je odgovorio na pitanja: zbog čega se pojedinci ili grupe vjernika, iz čisto vjerskog, humanog konteksta, pretvaraju u ekstremne nasilnike ili čak i teroriste? Šta ih „natjera“ da idu na strana ratišta, a takvih je sa područja Kalesije bilo?! Da li su oni istinski vjernici ili se samo kriju iza vjerskog paravana? Ako ih vjerski službenici u džamijama i crkvama, pa i u školama, uče jedno, zašto se oni ponašaju po drugim pravilima? Ko ih indoktrinira? I kako sve to skupa spriječiti, specijalno za ovu emisiju, razgovarali smo sa glavnim imamom Medžlisa Islamske zajednice Kalesija, gospodinom Enverom Alićem.

ISTINSKI VJERNICI NE MOGU BITI NASILNICI

 

Dzamija Kalesija 3 EMISIJA

Religija i nasilje su nespojivi, jer niti jedna religija nikako ne može opravdati nasilje. Svako povezivanje sa nasiljem protivi se postulatu gotovo svake religije: „ubiti jednog nevinog čovjeka jednako je ubiti cijelo čovječanstvo, a spasiti jednog čovjeka je kao da ste spasili cijeli svijet“. Svaki iskreni vjernik, čovjek koji živi po načelima svoje religije, nije sklon nasilnom djelovanju, već će bilo koji oblik konflikta nastojati da riješi mirnim putem i dijalogom doći do rješenja.

Ovo mišljenje dijeli i naš sagovornik glavni  imam Medžlisa Islamske zajednice Kalesija, profesor Enver efendija Alić, koji ističe da je islam vjera mira i tolerancije, koja u potpunosti zabranjuje bilo koji oblik nasilja.

“Što se tiče stava islama i Islamske zajednice o nasilju, dakle, islam u potpunosti zabranjuje nasilje i pojedinačno i u porodici. Sama riječ, konstatacija, kad nekoj osobi nazivamo selam, eselamu alejkum, znači – želimo vam mir. Dakle, svakoj osobi kojoj prilazimo poželimo da ima svoj mir: u duši, u porodici, u svom dvorištu i šire. Selam je jedna univerzalna riječ, a i islam je nastao od te riječi, i znači predanost Bogu i smiraj. To je vjera mira i tolerancije i u porodici i šire, u društvu”, kazuje imam Alić.

 Porodica je temelj društva, i porodični odgoj ima veoma značajan uticaj na formiranje ličnosti, smatra glavni imam u Kalesiji, Enver Alić i dodaje da islamska porodica gaji miroljubiv stav prema bližem okruženju, ali i društvenoj zajednici uopšte.

 Naravno, porodični odgoj u svemu tome je najpreči, jer porodica je temelj društva. Muhamed a.s je kazao da je čovjek Alahavo djelo i niko nema pravo da skrnavi to Alahovo djelo, ni u porodici ni u društvu. Ima kur’anski stav gdje se kaže: da onaj ko ubije čovjeka kao cijelo čovječanstvo da je ubio i ko spasi čovjeka kao da je cijelo čovječanstvo spasio. Kada polazimo od porodice, islamska porodica treba da je zasnovana upravo na tim temeljima, da naprimjer muž bude miroljubiv prema svojoj supruzi i da se tako odgajaju i djeca koja će biti miroljubiva i širiti mir i ljubav u svojoj okolini”, kaće Alić.

Alić je mišljenja da su osobe sklone nasilnom ponašanju – „iščašeni dio društva“, I one nisu upoznate sa islamskim propisima. Jer, Islamska zajednica je po svom značenju miroljubiva grupacija koja promoviše mir, toleranciju i prosperitet ljudi.

“Ukoliko ljudi nisu pametni, ukoliko su bilmezi, i ako nisu upućeni u islamska učenja, onda su oni skloni uraditi nešto što nema blage veze sa islamom. Oni su, za mene, “iščašeni dio društva”, to su oni koji nisu upoznati sa islamskim propisima. Obično se za neke promašaje i incidente optužuje Islamska zajednica, ali hoću da kažem da mi imamo dosta porodica koje nemaju blage veze sa islamom, koje idu nekim svojim putem i mi tu, nažalost, teško možemo uticati. Islamska zajednica sama po zvom značenju je miroljubiva grupacija i ima miroljubivu ulogu, da širi mir, stabilnost i prosperitet ljudi, da žive u miru. Mi imamo ulogu da mirimo zavađene”, kaže glavni kalesijski imam.

Glavni  imam Medžlisa Islamske zajednice Kalesija, profesor Enver efendija Alić,  naglašava da je jedini način rješenja konfliktnih situacija – razgovor i dijalog između ljudi. U prilog ovoj tvrdnji dodaje da su kroz istoriju na ovim prostorima poznata tzv. „mirovna vijeća“, koja su organizovana od predstavnika Islamske zajednice, uglednih i čestitih ljudi koji su imali ulogu da pomire sukobljene strane.

“Ja sam nekad kao srednjoškolac, priča efendija Alić, “čitao Tolstojev “Rat i mir”. I tada sam shvatio da ljudi koji pišu, pisci dakle, imaju naklonosti prema drugim ljudima, i prema drugim vjerama, onako kako čovječanski i treba da bude. A kada sam otišao na studije u Kairo, našao sam taj “Rat i mir” na arapskom jeziku i naslov tog arapskog izdanja je “El harbu veselam” – rat i mir. Od te riječi harb, nastala je i riječ mihrab, mjesto za imama u džamiji. I imam kada ulazi u džamiju, on sa svojim stavom, kao vođa, komandant ljudima iza njega u safovima (redovima u kojim se klanja Bogu), on se bori da tim ljudima kaže da oni žive u okrilju Alahove milosti i da žive u miru. Oni koji tako rade, koji iskreno dolaze u džamiju na molitve, sa njima niko nema problema, njima ne trebaju nikakva mirovna vijeća. Oni svoje eventualne probleme rješavaju na islamski način, i lahko se s njima dogovoriti. Mi danas, međutim, često imamo i porodično nasilje, a islam smatra porodicu osnovnom ćelijom društva, temeljem društva, i bez te porodice koja živi u miru, u selamu, nema selameta ni napretka”, smatra profesor Alić.

Profesor Alić, također, smatra da opšta globalizacija, dostupnost informacija svake vrste i komentari na društvenim mrežama, najčešće onih koji nisu kompetentni, niti dovoljno upućeni u problematiku, doprinosi negativnim stavovima, stvaranju konflikta među ljudima, pa čak i otvorenog poziva na nasilje.

“Ja sam zabrinut šta se sve dešava i piše u komentarima na društvenim mrežama, poslije nekog događaja. Evo Ivica Dačić je jučer, kada je došao turski predsjednik Erdogan u Srbiju, zapjevao pjesmu “Osman-aga” na turskom jeziku, a njegovi iz Srbije su osuli na njega paljbu i nazivali ga svakakvim pogrdnim izrazima. Te društvene mreže koje imaju mogućnost komentara, imaju štetno djelovanje na odnose i unutar jedne religije, ali i među različitim religijama. Na tom planu svi zajedno moramo uraditi više. Da se ne zloupotrebljavaju izrazi i uvrede i kod muslimana i kod kršćana. Nedavno sam pročitao vijest da je tamo neki klošar u Banjoj Luci, nazvao neku ustanovu i rekao da je u njoj podmetnuta bomba, i tom prilikom je uzviknuo: Alahu ekber. Ama to veze nema sa Alahu ekber (Allah je najeći). To je postalo toliko uobičajeno da svako može to uraditi, uzviknuti Alahu ekber i odmah mediji proglase da se radi o nekakvom islamskom nasilniku ili teroristi. Ovo se sve češće dešava preko medija i posebno preko društvenih mreža, što štetno djeluje na sveukupne odnose između naroda i religija”, mišljenja je efendija Enver Alić.

Obrazovne ustanove u društvenoj zajednici trebaju učiniti više na odgoju,  promovisanju mira, tolerancije i ljudskih vrijednosti. Efendija Alić je mišljenja da trenutno nedostaje odgoja počev od vjerskih zajednica, do cijelog društva uopšte.

“Obrazovanje svakako treba da učini više, ali uz obrazovanje u našim školama, naravno, trebamo imati i odgoj. Bez odgoja obrazovanje ne vrijedi. Možemo mi svašta znati, ali ukoliko nemamo odgoja, ukoliko nemamo sentimenta, ukoliko nemamo nekakvih svojih dovršenih ljudskih vrijednosti u sebi, onda od takvog obrazovanja nema nikakve koristi. Siguran sam. To je dakle moj stav o tome: imamo obrazovanje, ali nemamo odgoja, niti u jednoj religijskoj zajednici, niti u beha društvu ukupno”.

            Prema mišljenju glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice iz Kalesije, Envera Alića, konzumiranje alkohola i drugih po islamu zabranjenih poroka, također, doprinosi nasilničkom ponašanju. Dodaje da je primjer takvog djelovanja – rat koji je iza nas, u kojem su nekontrolisane grupacije ljudi najčešće u alkoholiziranom stanju počinile ubištva, pljačke, uništavanje vjerskih objekata i imovine građana.

“Mi u Islamskoj zejdnici smo uvijek govorili da ne treba praviti sukobe sa bilo kojom grupacijom, i rat je pokazao da smo mi u tome uspjeli. Niti smo koga zvanično iz Islamske zajednice huškali na takvo nešto. Međutim, desilo se s druge strane, da nam je srušeno nekoliko stotina džamija, nestalo ih je sa lica zemlje, dakle neko je na to uticao. Želim da kažem da islam zabranjuje upotrebu vina i alkohola i oni koji su ovo radili tokom rata, bilo u muslimanskim jedinicama ili u nekoj drugoj religijskoj zajednici, oni su sigurno sve ove zloće činili pod dejstvom alkohola. Kasnije su se možda i kajali. A često su ih podržavali i oni koji su bili vođe, a oni su bili pod uticajem alkohola”, kaže Alić.

Imam  Enver Alić, na kraju zaključuje da se društvena zajednica, počev od lokalnih, do državnih nivoa vlasti, mora više uključiti u stvaranju povoljnijeg ambijenta za život svih građana.

“Sada imamo ovaj međureligijski dijalog, i ja se nadam da ćemo kroz ovaj dijalog uspostaviti neke bolje ljudske odnose i iskrenije odnose. Teško je kada se stvari zapostave, onda ih je teško odjednom izvesti na čistac. Skoro svi smo mi sada na marginama života, niko se ne brine o tome kako će se naša djeca, kada završe fakultet, zaposliti. Niko nas “ne benda” imamo li šta jesti, kako živimo!? I onda, a to je nepisano pravilo, pojedini ljudi sa margine pojavljuju se kao monstrumi, onda se pojavljuju  klošari, bilmezi. Koji čekaju da će im se sve u životu servirati na tacni, samo od sebe, a da oni to ne zarade svojim radom. To ne ide na dobro. Društvo treba da učini više, šira društvena zajednica, lokalna zajednica i na nivou države BiH, treba više uraditi, da se riješimo tih i takvih osoba, koje djeluju bilmeski i džahilski, neupućeno. Takve osobe nemaju blage veze ni sa jednom religijskom postavkom, niti pretpostavkom”, zaključuje glavni kalesijski imam, efendija Enver Alić,

U tri lokalne sredine, komšijski povezane: u Zvorniku,  Kalesiji i u Bijeljini  vjerske zajednice zauzimaju posebno mjesto i značajne su, naročito u prevenciji nasilnog ekstremizma. Teroristi možda koriste religijske ili političke oznake, ali niko ne treba da bude zaveden njihovim prepredenim načinima i podlim lukavstvima. Oni su neprijatelji mira i njima se može suprotstaviti samo religijom mira. Očito da miroljubivi vjernici i „nemiroljubivi“ ekstremisti razmišljaju o religiji na drugačiji način. Ne dozvolite da vas učenja ekstremista, koja opravdavaju vjerom zavedu, jer ono što vjera propagira jeste: ljubav, razumijevanje i osuda svakog vida nasilja.

Emisiju su zajednički realizovale redakcije Radija Feral i Radija Osvit, a na programu je i u isto vrijeme i na frekvencijama radio stanica: Radio Feral na frekvencijama FM 92,7 i 100,4 MHz, Radio Osvit na frekvenciji FM 91,7 i Radio Pan Bijeljina FM 103 MHz. Svoju će emisiju prilagoditi za emitovanje za grad Bijeljinu. Emisiju možete pročitati nakon emitovanja i postavljanja na veb stranicama pomenutih radio stanica u tekstualnoj verziji.

Objavljivanje ovog programa je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država. Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne održavaju nužno mišljenje, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *